Dmitrij Karamazov jedan je od tri glavna lika romana Braća Karamazovi, najstariji od trojice braće. Za njegov je lik ključna njegova unutarnja borba sa svojom „karamazovskom prirodom“ koja traje cijeli roman. Moglo bi se reći kako je ta borba prisutna kod sva tri brata Karamazovih, no kod Dmitrija je najizraženija. U Dmitriju kao da postoje dva čovjeka, dvije strane – „svijetla“ i „tamna“ strana njegove osobnosti.
DMITRIJEVA „TAMNA“ STRANA
Za „tamnu“ stranu Dmitrijeve osobnosti postoji čak i genetski temelj – otac Fedor Karamazov bio je razvratnik koji se upletao u sumnjive poslove s novcem, a majka mu je bila temperamentna žena koja nije pošla za njegova oca iz ljubavi, već iz pukog kaprica, te ga je čak tukla kada se ljutila na njega. Taj je genetski temelj samo pojačan činjenicom da je Dmitrij u djetinjstvu živio vrlo neuredno – često se selio, mijenjao škole i skrbnici se nisu dovoljno brinuli o njemu. Iz takve je kombinacije, naravno, mogla proizaći samo agresivna, razvratna (tj. strastvena) osobnost koja ne zna s novcem.
Strast je, kao i njihovi općenito slični temperamenti, jedan od razloga Dmitrijeva suparništva s ocem – oba su zaljubljeni u prostitutku Grušen’ku. Dmitrij zbog Grušen’ke čak i fizički nasrće na oca, a na kraju romana, kada otac umire, malo ljudi sumnja da bi Dmitrij mogao biti ubojica, premda on sam priznaje da ga je želio ubiti.
Osim što je agresivan, Dmitrij je i vrlo emocionalan i osjeća mržnju prema samom sebi, koju priznaje bratu Aleši. Na koncu, posljednja njegova mana koju dijeli s ocem je ta što je rastrošan – čak je i posuđeni novac koji pripada njegovoj zaručnici potrošio na zabave, za što se poslije kaje i ispovijeda Aleši. Moglo bi se reći da sve svoje loše osobine Dmitrij dijeli s ocem, te da su one razlog njihova suparništva.
DMITRIJEVA „SVIJETLA“ STRANA
U borbi protiv svije „karamazovske“ prirode Dmitriju pomažu njegove dobre osobine. Jedna od njih je njegov dobar odnos sa braćom Alešom i Ivanom te spremnost da Aleši prizna svoje grijehe. Nadalje, Dmitrij, unatoč svojoj razvratnosti, nije bez časti – nikada se nije javno hvalio djevojkama s kojima je u školi imao odnose kako bi zaštitio njihovu reputaciju. Osim toga, potpuno je lišen oholosti (otvoreno priznaje da je neobrazovan čovjek i ne toliko pametan kao njegova braća) te vjeruje u Boga, što mu na kraju pomaže da sačuva razum. Na koncu, njegova je ljubav prema Grušen’ki prava, premda strastvena.
ZAKLJUČAK
Dmitrij naposljetku uspijeva pobijediti svoju karamazovsku prirodu zahvaljujući svojim vrlinama. Za razliku od njegova brata Ivana, čiji ga intelektualizam i ateizam dovode do ludila, Dmitrijeva poniznost, prostodušnost i vjera u Boga mu omogućavaju da s Grušenjkom (moguće) započne novi život.
Semen Ivanovič Proharčin (Семён Иванович Прохарчин) glavni je junak pripovijesti Gospodin Proharčin Fedora M. Dostoevskog. U ovoj je pripovijesti prikazan mali činovnik koji se bori sa životom i pokušava osigurati vlastiti opstanak.
IME JUNAKA
Prezime Proharčin izvedenica je glagola „proharčit’“, koji znači „potrošiti novac na hranu“. Ironija leži u tome što umjesto da junak troši svoj novac na hranu jer gladuje, on gladuje kako ne bi morao trošiti. Proharčin uopće nije nikakav gospodin.
NARAV/NOVAC/SUDBINA
On je vrlo jednostavne naravi; postariji čovjek niska čina, ne previše inteligentna ni druželjubiva osoba. Što se tiče njegova fizičkog izgleda, s obzirom da ne posjeduje britvicu, neobrijan je i neuredan. Odjeću pak nikad ne odnosi na pranje i svakodnevno oblači iste prljave „krpe“. Saznajemo da je sve što posjeduje jedan par čarapa, prastari šešir, dvije „krpe“ i par čizama. Sama stanodavka često zamjećuje kako njezin miljenik nema čime pokriti svoje mršavo tijelo. Kao takav, uživa sažalijevanje ostalih stanara i popust na stanarinu. Njegova jedina briga u životu je novac. Čak i na samu pomisao da bi mogao izgubiti posao i izvor zarade, Proharčin silazi s uma. Strah od otkaza očituje se i u njegovu snu o požaru, koji odražava duševni mu nemir; njegov vlastiti unutarnji „požar“. Junak se i svjesno odvaja od ostalih stanara. Usprkos tome što je u istom stanu proživio 20 godina, nitko od sustanara nije mu prijatelj. Dok ostali razgovaraju za ručkom, Semen se drži po strani i rijetko kada s njima razgovara jer ne želi da itko sazna njegovu tajnu da zapravo „sjedi“ na 2.000 rubalja koje odbija potrošiti. Njegova upornost u ovome određuje mu i način života, tj., odvajanje od ljudi njegova je odluka, a ne nešto na što biva prisiljen. Nadalje, bez obzira što nikada ne pije čaj, nikome u stanu ne posuđuje svoj čajnik. Osim toga, ima dana kada uopće ne jede s ostalima, a polovicu ručka redovito ostavlja za sutra. Semen štedi u svakom pogledu svojeg života. Štoviše, samog sebe neprestano naziva siromahom i bijednikom. Moglo bi se reći da nije život taj koji ga je učinio siromahom (čega se najviše i bojao), već si je to učinio sam, sve se dublje zakapajući u vlastite laži. Opisati Proharčina kao škrta čovjeka bilo bi nepošteno. Ovdje nije riječ o škrtosti, već o strahu i nevjerici. Razlog za njegovo ponašanje strah je od budućnosti. Proharčin se vodi razmišljanjima da je bolje patiti danas i živjeti sutra, nego uživati danas, a sutra možda i ne postojati. S druge strane, njegovim ponašanjem upravlja i nevjerica, što nam pokazuju motivi sandučića i lokota koji odvraćaju pažnju od madraca, gdje zapravo drži sav svoj novac. Naime, junak postaje toliko paranoičan da nije u stanju vjerovati ni ljudima koje poznaje već 20 godina. Njegovi postupci način su da osigura svoje postojanje, no na kraju ga upravo ti postupci i dovode do propasti. Proharčin je, dakle, junak koji je, u namjeri da preživi, ubio sama sebe.
Luk’jan Timofeevič Lebedev jedan je od prvih likova s kojim se susrećemo čitajući roman Idiot F. M. Dostoevskoga. On se naime slučajnim spletom okolnosti nađe u vagonu vlaka zajedno s Rogožinom i knezom Myškinom koji putuje iz Švicarske u Peterburg. No, unatoč tome što se pojavljuje već na prvim stranicama romana, Lebedev se na prvi mah ne čini kao ništa više nego kao marginalan lik, kao popratna pojava ili, još gore, „priljepak“ likovima koji nose fabulu romana. Dok su knez Myškin i Rogožin opisani kao dva mladića „zanimljivog obličja“, koja su „željna da zavrgnu razgovor jedan s drugim“ (Dostojevski 1986: 8), Lebedev se prvi put spominje kao „loše odjeven činovnik“ koji se upliće u njihov razgovor te čitavim putem nastavlja upadati u riječ mladim junacima. Njegov vanjski izgled još dodatno osnažuje neprivlačan i negativan prvobitni dojam: „nalik na činovnika ogrezla u pisarskoj službi, čovjek od svojih četrdeset godina, snažno građen, crvena nosa i prištava lica […] neobično zadovoljna izraza na licu“ (Ibid.: 9).
No društveni položaj Lebedeva nije isključivo očitovan kroz njegovo loše odijelo i neuglednu vanjštinu. Njegova uloga, ne samo u visokom društvu koje nam je detaljno dočarana, otkrivena je upravo na tim početnim stranicama. Naime, pripovjedač Lebedeva naziva „gospodinom sveznadarom“, detaljno opisujući taj termin u sljedećim redcima:
Oni sve znaju, sva nemirna radoznalost njihova uma i sposobnost upravljenja je neodoljivo na jednu stranu, naravno, zato što nemaju važnijih životnih interesa i pogleda, kako bi rekao suvremeni mislilac. Uostalom kad kažemo «sve znaju», mislimo na prilično ograničeno područje – gdje taj i taj služi, s kim se poznaje, koliko ima imutka, gdje je bio gubernator, tko mu je žena, koliko mu je ta žena donijela u miraz, tko mu je bratić u prvom, a tko u trećem koljenju, i tako dalje, i tako dalje, i sve u tom smislu. Ponajčešće su tim sveznadarima poderani laktovi na kaputu i primaju po sedamdeset rubalja plače na mjesec. Ljudi o kojima oni znaju sve tajne nemaju pojma, naravno, kakve su njihove pobude, a mnogima je od njih prava radost to znanje, što je ravno cijeloj znanosti, pa poštuju zato sami sebe i, štoviše crpu odatle najveće duševno zadovoljstvo (Ibid.: 10).
Kao takav on je savršeni pokretač radnje i spletki između „važnijih“ likova u romanu. On svojim tajnama i prikladnim uplitanjima usmjerava ostale likove i time indirektno uzrokuje daljnja zbivanja. Upravo Lebedev iznajmljuje knezu Myškinu svoj ljetnikovac u Pavlovsku te ga opskrbljuje informacijama o Agalaji Ivanovnoj.
Možda je i najupečatljivija karakteristika Lebedeva njegova skrušenost i poniznost prema osobama višeg društvenoga ranga, a osobito prema onima za koje misli da može izvući nekakvu korist. To njegovo bestidno ulizivanje koje je dovedeno do grotesknih razmjera se odlično očituje u njegovoj interakciji s knezom Myškinom. Naime, kada je saznao da Myškin polaže pravo na bogati imutak, Lebedev naglo mijenja način na koji razgovora s knezom te od otvorenog izrugivanja poprima izraz „pun strahopoštovanja i poniznosti, pa i straha“ (Ibid.: 13). Dojam poniznosti iz koristoljublja se samo povećava u daljnjoj interakciji s Rogožinom:
– Ama neću ti dati pare, pa sve da tu preda mnom dubiš
– I hoću dubst ću.
– Gle, Gle! Ama neću ti dati, neću ti dati, pa sve da mi sedmicu dana plešeš!
– I ne daj! Tako mi i treba; ne daj! A ja ću plesati. Ostavit ću ženu i djecu, ali pred tobom ću plesati. Smiluj se, smiluj (Ibid.: 13)!
Njegovo vječno uplitanje u život ljudi višega društvena statusa, kao i besramnost u postizanju svojih ciljeva su samo neki od razloga zašto Lebedev, unatoč tome što ostavlja dojam pohabanog alkoholičara, uživa poprilično veliki imutak. Po riječima njegova mladoga nećaka Lebedev se bavi raznim sumnjivim, „fiškalskim“ poslovima te kao odvjetnik ne brani one potrebite, kao na primjer „staricu koja ga je molila i preklinjala i koju je opljačkao hulja lihvar“, već „tog istog lihvara […] zato što mu je obećao pedeset rubalja“ (Ibid.: 186). Osim što novac stječe na razne nečasne načine, od njega se uz to i jako teško odvaja te je zbog toga po prirodi sumnjičav:
Poludio je od bolesne sumnjičavosti, u svakom kutu vidi lopova. Po cijelu noć neprestance skače, sad gleda jesu li prozori dobro zatvoreni, sad isprobava vrata, sad zaviruje u peć i tako sedam puta svake noći (Ibid.: 187).
Po svim navedenim karakteristikama Lebedev se čini kao čovjek koji je isključivo vođen profitom i bešćutnim materijalizmom. Od lika koji je okarakteriziran kao kronični alkoholičar, lupež i lažov, a uz to u mnogim situacijama u romanu nasmijava čitatelja svojom komičnom poniznošću, teško je očekivati duboka filozofska promišljanja, no Lebedev u nekoliko prilika pokazuje iznenađujuću dubokoumnost po pitanjima religije i smrtne kazne. Slično kao i knez Myškin, Lebedev se zgraža na pomisao giljotine i sličnih oblika kazne. To se očituje u njegovim večernjim molitvama za pokoj duše „grofice du Barry i svih njoj sličnih“. U očima njegova nećaka njegove pijane molitve u kasnim satima su apsurdne i dokaz da je „šenuo pameću“, no Lebedev ne samo da ne poriče svoje molitve za dušu, te njemu do prije nekoliko dana nepoznate, grofice, već uz pomoć govora punog empatije brani svoj stav:
I šta ti to smeta, ništarijo, što sam se ja, liježući na počinak, sjetio da nju, veliku grešnicu, spomenem u svojoj molitvi? Pa možda sam ju baš zato i spomenuo što se sve od onog dana nitko nije sigurno za nju ni prekrižio, niti mu je to palo na pamet. A njoj će biti drago na onom svijetu kad osjeti da se našao, eto, isto takav grešnik kao i ona, koji se bar jednom pomolio za nju na ovoj zemlji (Ibid.: 190).
Iako se na prvu ruku čini kao da Lebedev u romanu Idiot nema važniju ulogu od lude i lakrdijaša, on je jedan od glavnih alata u pokretanju radnje i idejne strukture romana. U većini situacija u romanu čitatelj na njega gleda s neodobravanjem, no ne možemo za njega reći da je bezdušan. Lik Lebedeva bogat je kontradiktornostima te iako on najviše gleda na svoje interese, on ujedno brine o knezu Myškinu, pokazujući određenu razinu empatije. Upravo zbog toga, uz sve svoje mane, pojava Lebedeva u romanu je komična i simpatična.
Izvor:
Dostojevski, Fjodor Mihajlović. 1986. Idiot. Preveo: Zlatko Crnković. Zagreb: Znanje.
Nastas’ja Filippovna jedan je od najvažnijih likova iz romana Idiot.
Zanimljivo je to što se ona uopće ne pojavljuje do kraja prvoga poglavlja. No, čak i kada se direktno ne pojavljuje, njena prisutnost se osjeti – svi pričaju o njoj, a vrlo važan motiv romana je i njezin portret. Tada ju je knez Myškin prvi puta vidio.
Na fotografiji je doista bila neobično lijepa žena. Imala je na sebi crnu svilenu haljinu posve jednostavnog ali otmjenog kroja; kosa joj je, zacijelo, bila tamnoplava, jednostavno začešljana, kao za kuću; oči tamne, duboke, čelo zamišljeno; izraz lica strastven i nekako uznosit. Bila je nešto mršava u licu, pa možda i blijeda… [1]
Nastas’ja je rastrgana na dvije različite polovice – u isto vrijeme je i pala žena i žrtva okolnosti (sudbine). Kako bismo u potpunosti mogli shvatiti njezinu unutarnju borbu, moramo se osvrnuti na njezinu prošlost. Kada je imala samo sedam godina, imanje njezine obitelji je izgorjelo u požaru, u kojem je, nažalost, umrla i njezina majka. Nedugo nakon toga umro je i njezin otac. Njihov bližnji susjed, Tockij, uzeo je pod svoje okrilje i Nastas’ju i njezinu mlađu sestru. No, i njezina sestra je umrla nedugo nakon toga. Nastas’ja je ostala sasvim sama. Kada je imala 12 godina, susjed Tockij, koji se nastavio brinuti za nju, došao ju je posjetiti i tada je uvidio da je ona stvarno prava ljepotica. Odlučio ju je opskrbiti što boljim obrazovanjem. Kada je napunila 16 godina, po naređenju Tockog, preselili su ju u drugo selo. Nedugo nakon toga, Tockij je započeo vezu s njom. Na taj način joj je on oduzeo ne samo djetinjstvo i nevinost, no i samopoštovanje. Od toga je trenutka ona u očima društva bila ništa drugo nego pala, nemoralna žena.
Upravo zbog svog odnosa s Tockim Nastas’ja se preselila u Sankt-Peterburg. Saznavši da se Tockij sprema na ženidbu, ona je brže-bolje otišla u grad kako bi se suočila s njime. Počinje kontrolirati njegov život, nedozvoljavajući mu ženidbu. Kako bi se riješio njezinog kontroliranja, predlagao joj je potencijalne udvarače i muževe, koji bi dobili pozamašan miraz. Nastas’ja se odlučila udati za Gavrila Ardalionoviča (Ganju). No, kada je saznala da se on želi oženiti njome iz koristi, tj. zbog novaca, Nastas’ja ga odbija. Kako je već napomenuto, Nastas’ja se tek prvi puta u romanu pojavljuje pred kraj prvog poglavlja – u Ganjinom stanu. Sve navedene informacije o njezinoj prošlosti saznajemo od drugih likova.
U Ganjin stan dolazi i Rogožin, koji započinje cjenkanje za Nastas’ju. Upravo s time se potvrđuje činjenica da je u očima cijeloga društva ona samo objekt ljepote i ništa drugo.
Cjenkanje se nastavlja u njezinome stanu, na dan njezinog imendana. No, osim Rogožina i knez Myškin ju je zaprosio. Ona pristaje udati se za kneza Myškina, zatim ga odbija i odlučuje se za Rogožina. Takav splet događaja se ponavlja i na kraju romana. Na dan vjenčanja ona bježi od Myškina i opet se vraća Rogožinu. Upravo u tome je vidljiva njezina unutarnja borba – smatra se krivom i nedostojnom ljubavi, u što ju je društvo uvjerilo. Jedino knez Myškin vidi u njoj čovjeka, a ne samo objekt ljepote. On proživljava njezine patnje i spreman je žrtvovati se radi nje. No, Nastas’ja se ne osjeća dostojnom njega i taj motiv se ponavlja kroz cijeli roman.
Izabravši Rogožina, Nastas’ja je svjesno otišla u smrt. Smrt od Rogožinova noža previđena je na već na prvim stranicama romana. Na pitanje bi li se Rogožin oženio njome, Myškin je odgovorio potvrdno, ali da bi ju za tjedan dana i ubio nožem. Još jedno predviđanje njezine smrti je njezina blijedost, koja se u romanu više puta naglašavala. Na kraju romana u prvi plan se stavlja upravo njezina vjenčanica. No, bijela boja se može na dva različita načina analizirati – kao simbol smrti i kao simbol mira, spokoja, koji je Nastas’ja napokon pronašla.
Ona je uistinu žrtva sudbine u pravom smislu tih riječi. Na to upućuje i njezino prezime. Naime, u ruskom se njezino prezime veže uz žrtvovano janje (rus. baran – ovan, Baraškova – žrtveno janje).
[1] F. M. Dostojevki, Idiot, preveo Iso Velikanović, Zagreb: Mozaik knjiga, 2009.
Braća Karamazovije posljednji roman Dostoevskoga. Radnja se temelji na priči o tragičnim odnosima unutar obitelji. I naravno, sve se vrti oko lijepe i strastvene žene koja se svima sviđa i s kojom svi žele biti. Jedan muškarac je obožava, drugi mrzi, a treći je želi posjedovati. F. M. Dostoevskij u svojim je djelima više puta iznio ideju o kombinaciji „ideala Madone” i „Ideala sodomskog“ unutar jedne žene.
Razmotrimo ovu kombinaciju na primjeru junakinje romana Dostoevskog Braća Karamazovi – Grušen’ke. Grušen‘ka (Грушенька) se u romanu pojavljuje kao predmet želje oca obitelji, Fedora Pavloviča Karamazova i njegova najstarijeg sina Dmitrija. Pripovjedač ne opisuje Grušen’kino podrijetlo i djetinjstvo. Zna se samo da ju je sa sedamnaest godina prevario i napustio neki Poljak, pan Mussiołowicz, lupež i kockar, a i to su bile samo glasine. Grušen’ku je od sramote i siromaštva spasio bogati trgovac Samsonov. Međutim, mnogi likovi u romanu smatraju da je Grušen’ka razvratna i pokvarena žena unatoč njenoj teškoj sudbini. Stariji brat, Ivan Karamazov, smatra kako Grušen’ka koristi privlačnost koju prema njoj osjećaju Dmitrij i Fedor Karamazov kako bi ih zavadila. Fedor Pavlovič Karamazov koji je u Grušen’ku ludo zaljubljen, uspoređuje ju sa evanđeoskom grešnicom.
No, bit ove fatalne junakinje u potpunosti se otkriva u poglavlju pod nazivom Lukovica.
Upravo se u tom poglavlju Grušen’ka pojavljuje u drugačijoj ulozi. Kroz razgovor s Alešom ona shvaća da je oprostila zlostavljaču. Na taj način njena duša postaje sposobna za suosjećanje i oprost. Praštanje zlostavljaču potiče Grušen’ku da preuzme na sebe odgovornost za sve što se dogodilo Dmitriju (Mitji). Ona tada, ne umom, već srcem, shvaća da je doista svatko pred svima i za sve kriv i na taj način dolazi do više kršćanske istine.
Lik Grušen’ke predstavlja lik grešnice koja stoji na raskrižju između grižnje savjesti, koja je povezuje s prošlošću i sadašnjosti, na koju je poziva njena nova, čista ljubav. Ona u sebi pronalazi dovoljno snage da prekine veze s prošlošću i sjedini se s Mitjom u ljubavi i patnji. Grušen’ka i nadalje proživljava unutarnju promjenu – postaje dobra i ljubazna žena koja je spremna žrtvovati sve za svoju ljubav.
Pripovjedač ne otkriva odmah čitatelju Grušen’kino prezime – saznajemo ga tek na sudu, na kraju romana. Na taj način autor naglašava da se Grušen’kina „griješna“ duša pokajala i preporodila. Junakinja pronalazi neku vrstu sreće s Mitjom Karamazovom i pokušava doći na pravi put, poduzeti korake prema pravednom životu. U tom se smislu, njezin lik uspoređuje s Marijom Egipatskom, koja je bila velika grešnica, ali je osvojila krunu slave i krenula pravim putem nakon što se napatila.
Knez Lav Nikolaevič Myškin (Лев Николаевич Мышкин) glavni je junak romana Idiot ruskog pisca Fedora Mihajloviča Dostoevskog. Kneza je Myškina Dostoevskij zamislio kao oličenje svih dobrih karakteristika koje jedan čovjek može posjedovati. Potječe iz stare plemićke obitelji knezova Myškina, a ujedno je i njezin posljednji muški predstavnik. Dostoevskij nas s junakom upoznaje odmah na početku romana, opisujući njegov povratak u Rusiju iz sanatorija smještenog u švicarskim planinama. Tamo se knez liječio od teškog oblika epilepsije zbog koje mu je bilo uskraćeno kvalitetno obrazovanje i normalna socijalizacija. Iako je poprilično inteligentna osoba, sposobna na promišljanje o najkompleksnijim filozofskim temama, često ga se naziva idiotom, upravo zbog takvih životnih okolnosti. Njegovi su roditelji umrli još dok je bio dijete, a brigu o mladom knezu preuzeo je obiteljski prijatelj Pavliščev koji ga šalje u Švicarsku na liječenje. Po povratku u Sankt-Peterburg Myškin stupa u kontakt s gospođom Epančin, njegovom daljnjom rođakinjom, također predstavnicom roda Myškina, a ta mu rodbinska veza isprva pomaže u snalaženju u novom okruženju.
Izgledom je Myškin sasvim običan mladić od 27 godina, svijetle kose i plavih očiju, no u njemu je nešto doista posebno. Naime, on karakterno u potpunosti odudara od ostatka okoline. Društvene su konvencije za njega nepoznanica i ne boji se biti ismijan zbog nepoštivanja istih. Štoviše, ako ga drugi ismijavaju ili zbijaju šale na njegov račun, on im se jednostavno pridruži u smijehu. Na uvrede reagira vrlo pasivno, držeći se kršćanskog principa okretanja drugog obraza. Iako ga tuđe zlobne riječi često pogađaju, Myškin nikada ne vraća istom mjerom, već nastoji razumijevanjem i logikom urazumiti osobu, a time izbjeći konflikt većih razmjera. Zbog svoje je naivnosti i neiskvarenosti Myškin gotovo poput djeteta koje odbija vidjeti zlo u ljudima. Myškin je otvoren i iskren gotovo do krajnosti, a to ga vrlo često dovodi u neugodne i potencijalno opasne situacije. Osobama koje je tek upoznao Myškin je spreman ispričati svoje najdublje osjećaje i cijelu životnu priču o tome kako se liječio u sanatoriju i zašto se vraća u Rusiju. Uvijek otvoreno, bez imalo zadrške, pokazuje ono što osjeća ili što ga tišti. Osjeća osobitu bliskost s djecom i najljepše mu je u njihovom društvu jer svijet odraslih ne razumije. Zbunjuju ga površnost, lažna prijateljstva i krivi ideali s kojima se susreće u novom gradu. Iako je pripadnik plemićke loze, Myškin se ne srami činjenice da je vrlo siromašan, a niti ne nastoji hiniti bogatstvo. Dovoljno mu je onoliko novca, koliko mu treba da preživi. Već je u prvim prizorima romana vidljivo da se Myškin ne uklapa u rusko društvo i da mu među njegovom elitom nije mjesto. Neadekvatno je odjeven, a ponašanjem odudara od svih društvenih normi do kojih ruska aristokracija osobito drži. To nije posljedica njegove neodgojenosti ili nekulture, već velike iskrenosti i dobrote zbog kojih su mu prijetvornost, dodvoravanje i iskvarenost nove okoline potpuno strani. Takav čovjek, u kojem nema ni trunke nečega lažnog, u ruskom društvu postaje žrtva. Namjera Dostojevskog u osmišljavanju kneza Myškina često se tumači željom da se pokaže što bi se dogodilo kada bi u moderno društvo došao Isus Krist. Ova se poruka sasvim jasno iščitava jer knez Myškin, kao svojevrsno utjelovljenje novog Krista, svojom suštinskom dobrotom i kršćanskim moralom razotkriva sve zlo takvog društva. Njegovi su pripadnici u tolikoj mjeri ogrezli u grijeh i nemoral da ih ni idealan čovjek, u kršćanskom smislu te riječi, ne može spasiti. Uslijed svoje dobrote knez Myškin biva osuđen na propast. Upoznavši Aglaju Epančinu i Nastas’ju Filippovnu, knez Myškin razvija osjećaje prema objema ženama. Dok prema Aglaji osjeća romantičnu ljubav koja bi mu omogućila sretan i ispunjen život, prema Nastas’ji Filippovnoj osjeća gotovo platonsku ljubav i želju da spasi tu prekrasnu, no napaćenu, ženu od vlastite propasti. U konačnici, njegova se neizmjerna dobrota pokazuje kao njegov najveći i jedini grijeh zbog kojeg biva „kažnjen“. Izgubivši sve do čega mu je bilo stalo, a time i zdrav razum, Myškin se vraća na početak. Neuspjeh njegove mesijanske misije u potpunosti ga psihički uništava. Vrativši se u švicarski sanatorij, idealan čovjek Dostoevskog završava svoje životno putovanje i postaje ponovno idiotom.
Porfirij je Petrovič bio odjeven po domaći, u kućnoj haljini, u posve čistom rublju, u izgaženim papučama. To je čovjek od trideset i pet godina, niži od srednjeg rasta, pun i dapače s trbuščićem, obrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj, okrugloj glavi, koja se nekako osobito zaokruglila i ispupčila na zatiljku. Punačko, okruglo lice, s nešto zatubastim nosom, bijaše boležljive, tamnožute boje, ali prilično živahno i dapače podrugljivo. Bilo bi štoviše i dobrodušno, kad ne bi smetao izražaj u očima, u kojima je neki židak vodeni sjaj, a pokrivene su skoro bijelim, treptavim trepavicama, kao da nekom namiguju. Pogled tih očiju nekako čudno odudara od cijele pojave, koja je ponešto i ženska i pridaje joj mnogo više ozbiljnosti, nego što bi se očekivalo, kad je u prvi mah pogledaš.
Izvor:
F. M. Dostojevski, Zločin i kazna. Prev. Iso Velikanović. Dostupno na: http://gimnazija-sb.com/portal/wp-content/uploads/2015/02/dostojevski_zlocinikazna.pdf (str. 145–6) (24.4.2021)
Komentar: U opisu Porfirija Petroviča posebna je pozornost posvećena čudnome izgledu njegovih očiju, koje odudaraju od ostatka figure i odašilju ozbiljnost, koje njegovu liku na prvi pogled manjka. Poseban fokus na njegovo oko (sokolovo) možemo simbolički povezati s njegovom izrazitom pronicljivošću, koja mu pomaže u uspješnome rješavanju slučajeva.
KARAKTERNE CRTE JUNAKA:
Komentar: Porfirij Petrovič u romanu se prije svega otkriva kao vrsni psiholog koji s lakoćom proniče u unutarnji svijet (svijest) zločinca/osumnjičenika (pritom, kako i sam priznaje, s njim nije sasvim otvoren). Usporedbom njegove vanjštine i karaktera uočavamo svojevrsnu diskrepanciju, nesklad među dvama spomenutim aspektima njegova bića, što mu uvelike pomaže pri raskrinkavanju zločina (primitivan izgled koji krije unutarnje oružje). Porfirij se, stoga, kako bi istjerao pravdu na vidjelo, često pretvara da je priglup, drugim riječima, i sam je (poput većine zločinaca s kojima se suočava) sklon provokacijama i obmanama.
PROTURJEČJE JUNAKA:
Može se reći da je duboka proturječnost svojstvena praktički svim junacima Dostoevskoga, pa tako i Porfiriju Petroviču:
Komentar: S obzirom na prikazane dvostrukosti u Porfirijevu karakteru i ponašanju veze Raskol’nikova i Porfirija Petroviča u romanu možemo slikovito opisati odnosom (silama) između dvaju magneta koji se čas privlače, čas odbijaju. Upravo na ovim odnosima počiva razvoj avanturističko-detektivske fabularne linije romana (Alekseeva 2013).
ZANIMLJIVOST: Što krije Porfirij Petrovič?
Prema Bahtinu (2015) likovi su romana Dostoevskoga u pravilu nositelji i utjelovljenja ideja.
Što bi mogla biti ideja (svjetonazorski princip) Porfirija Petroviča? Je li ona potpuno suprotna ideji Raskol’nikova?
Zašto ne saznajemo njegovo prezime? Zašto se koristi takvim surovim metodama pri ispitivanju osumnjičenika? Zašto unatoč pobjedama u psihološkim igricama odlazi pognute glave?
ODGOVOR:
S obzirom na ulogu Porfirija Petroviča u strukturi cjelokupnoga romana i njegovo raskrinkavanje okolnosti ubojstva i samoga ubojice, a također i njegov dominantan odnos prema članku Raskol’nikova, na prvu se čini kako njegova ideja (nit vodilja, princip djelovanja) ne bi trebala imati dodirnih točaka s idejom glavnoga junaka. Porfirij bi se, prema tome, trebao zalagati za jednakost svih ljudi pred zakonom, kao i za to da svi zločinci beziznimno budu kažnjeni.
Ipak, neki eksperti (Suhih 2007; Alekseeva 2013), držeći se druge perspektive i poveznica (privlačnih sila) između Raskol’nikova i Porfirija Petroviča, obraćaju pozornost na to da Porfirij u određenim trenutcima uočava u tezama Raskol’nikova neka vlastita razmišljanja, u njegovu karakteru prepoznaje neke svoje crte, a jednom se prilikom čak s njim poistovjećuje, nazivajući i njega i sebe misliocima. Uz mnoga druga otvorena pitanja ovi nam opažaji daju za pravo pretpostaviti kako je lik Porfirija Petroviča do određene mjere zavijen u veo tajne – možda je u mlađoj životnoj dobi imao slične poglede kao Raskol’nikov?
Ipak, s obzirom na to da, kako tvrdi Bahtin (2015), Dostoevskij u načelu portretira i prikazuje svoje junake upravo u sadašnjemu (za njih ključnome) trenutku na istome prostoru, njihovom koegzistencijom potencirajući sukobe među njima i idejama koje oni utjelovljuju, pritom nas ne upoznavajući detaljno s njihovom prošlošću u vremenskome slijedu, o njihovim potencijalnim tajnama (pa tako i mogućoj tajnovitoj prošlosti Porfirija Petroviča, koja bi se u određenim segmentima doista mogla potkrijepiti argumentima) možemo tek nagađati.
I Porfirijeva „mudrost“ za kraj:
Sve to izlazi na jedno, na jedno, Rodione Romaniču, golube! Kako dakle da ne skrenem na izvjesnu stranu? Od sto kunića neće se nikada stvoriti konj, od stotine sumnja nikada se neće stvoriti dokazi, kako veli engleska poslovica; ali to je samo po zdravom razboru, a sa strastima, sa strastima, pokušajte izići na kraj, jer i istražitelj je čovjek.
(Dostojevski 2015: 264–5)
Literatura:
Alekseeva, M. A. 2013. «Ves’ma važnaja štuka ponjat’, v kakuju storonu razvit čelovek…»: obraz Porfirija Petroviča v romane F. M. Dostoevskogo «Prestuplenie i nakazanie». https://cyberleninka.ru/article/n/vesma-vazhnaya-shtuka-ponyat-v-kakuyu-storonu-razvit-chelovek-obraz-porfiriya-petrovicha-v-romane-f-m-dostoevskogo-prestuplenie-i-nakazanie/viewer (6.3.2021)
Bahtin, M. M. 2015. Problemy poètiki Dostoevskogo. Moskva: Azbuka-klassika.
Belov, S. V. 1979. Roman F. M. Dostoevskogo «Prestuplenie i nakazanie», red. D. S. Lihačev. Leningrad: Prosveščenie. Leningradskoe otdelenie.
Belov, S. V. 2002. Peterburg Dostoevskogo. Sankt-Peterburg: Aletejja.
Vetlovskaja. V. E. 2020. Logičeskaja osnova hudožestvennogo teksta, ili Čto skryvaet Porfirij Petrovič v «Prestuplenii i nakazanii» F. M. Dostoevskogo? https://cyberleninka.ru/article/n/logicheskaya-osnova-hudozhestvennogo-teksta-ili-chto-skryvaet-porfiriy-petrovich-v-prestuplenii-i-nakazanii-f-m-dostoevskogo/viewer (6.3.2021)
Kirpotin, V. Ja. 1986. Razočarovanie i krušenie Rodiona Raskol’nikova. Moskva: Hudožestvennaja literatura.
Midžiferdžjan, T. V. 1978. Raskol’nikov – Svidrigajlov – Porfirij Petrovič: poedinok soznanij, v: Dostoevskij. Materialy i issledovanija, red. G. M. Frindlender. Leningrad: Nauka. Leningradskoe otdelenie.
Safonova, S. Ju. 2012. Obraz sledovatelja kak novyj tip syščika v romane F. M. Dostoevskogo «Prestuplenie i nakazanie». https://cyberleninka.ru/article/n/obraz-sledovatelya-kak-novyy-tip-syschika-v-romane-f-m-dostoevskogo-prestuplenie-i-nakazanie/viewer (6.3.2021)
Suhih, I. N. 2007. Russkaja literatura XIX veka. Sankt-Peterburg: Zvezda, № 1.
Dostoevskij. 2008. Ènciklopedija, red. N. N. Nasedkin. Moskva: Algoritm, Èksimo, Oko.
Lik Alekseja Ivanoviča (Алексей Иванович) pojavljuje se u romanu F. M. Dostoevskog Kockar (Игрок) u kojemu on ujedno ima ulogu pripovjedača. Radnja se odvija u njemačkom gradu Ruletenburgu. Ime grada u kojemu je smještena radnja romana povezano je s jednim od temeljnih obilježja glavnog junaka, a to je da je on kockar.
Radnja počinje s dolaskom Alekseja u Ruletenburg u hotel u kojem odsjeda i General, tj. čovjek koji plaća Alekseja kao učitelja svoje djece. Uloga i status učitelja pogrdni su za Alekseja i on sam cinično nagoviješta kako „pripada Generalovoj službi“ (Dostoevskij 1989) . Bol koju Aleksej osjeća spram svog ponosa zbog činjenice da živi od službe prema Generalu još je veća zbog činjenice da je Aleksej visoko obrazovan i pripada sitnom plemstvu. Zbog navedenih okolnosti, Aleksej vjeruje kako većina stvari u njegovom životu nemaju smisao i većina ljudi s kojima se susreće ga ne interesiraju. Po nekim karakteristikama, Aleksej ima osobine „suvišnog čovjeka“, no to nije primarna karakteristika koja se obrađuje u romanu. Primarna osobina koja određuje samog Alekseja Ivanoviča je ljubav. Osjećaj ljubavi u njega je podijeljen na ljubav prema kockanju i ljubav prema Polini. Aleksej ne poriče činjenicu da je kockar, već samo daje do znanja kako on nema novca da bi kockao.
Interesantno je promatrati kako se kroz Aleksejevo pripovijedanje mogu iščitati osobine karakteristične za kroničnog kockara. Prije svega, samo ponašanje Alekseja naspram drugih likova često se može smatrati riskantnim i na rubu bezobrazluka, što je u svojoj srži povezano s Aleksejevom željom za kockanjem. Naime, Aleksej traži neki izazov, on „ulaže“ svoj obraz i sigurnost kako bi osvojio ljubav Poline, no također kako bi se zabavio, izazvao neku reakciju od strane drugih likova. Tako je, primjerice, Aleksej prišao barunu na ulici i uvrijedio ga. Jasno je, da je to napravio djelomično zbog želje da dokaže svoju ljubav prema Polini, no također iz njegovog se djelovanja vidi i ljubav prema riziku, ljubav prema izazivanju sudbine. Aleksej je u ovom slučaju s barunom, riskirao sve.
Specifičan je način pripovijedanja samoga kockanja, igranja ruleta, kao i kockanja u figurativnom smislu, kada je riječ o sukobu s barunom. Stil pripovijedanja u oba slučaja se ubrzava, dolazi do sve jačeg izražaja impulzivnog načina razmišljanja (Fanani 2018: 38). Aleksej, u određenom smislu riječi, gubi svijest, on pada u trans usred pripovijedanja i djeluje pod utjecajem užitka i impulsa. Aleksej pripovijeda o tome kako igra i što igra dulje traje, on gubi pojam o vremenu, detalji same igre postaju sve nejasniji i nejasniji, do te mjere da Aleksej pripovijeda samo dijelove igre, dok se ostalih zbivanja ne sjeća ili nije svjestan da su se dogodili. Govor i razmišljanja Alekseja za vrijeme igre postaju kraći, razlomljeniji i sve manje povezani. Kroz taj trans, u kojem se nalazi dok igra rulet, Aleksej bježi od svoje svakodnevice i u ruletu, u kockanju Aleksej vidi izlaz iz svog trenutnog života koji prezire (Fanani 2018, 38). Jedino u riziku, tj. kocki Aleksej vidi užitak, vidi smisao i izlazak.
Fanani, A. 2018. A Psychologial Analysis of the Main Character in Fyodor Dostoevsky’s the Gambler. EDUCULTURAL: International Journal of Education, Culture and Humanities, 1(1), 36-39.
