Nastas’ja Filippovna Baraškova / studentica: Ksenija Mihaljević

(Настасья Филипповна Барашкова)

(Idiot)

Nastas’ja Filippovna jedan je od najvažnijih likova iz romana Idiot.

Zanimljivo je to što se ona uopće ne pojavljuje do kraja prvoga poglavlja. No, čak i kada se direktno ne pojavljuje, njena prisutnost se osjeti – svi pričaju o njoj, a vrlo važan  motiv romana je i njezin portret. Tada ju je knez Myškin prvi puta vidio.

Na fotografiji je doista bila neobično lijepa žena. Imala je na sebi crnu svilenu haljinu posve jednostavnog ali otmjenog kroja; kosa joj je, zacijelo, bila tamnoplava, jednostavno začešljana, kao za kuću; oči tamne, duboke, čelo zamišljeno; izraz lica strastven i nekako uznosit. Bila je nešto mršava u licu, pa možda i blijeda… [1]

Nastas’ja je rastrgana na dvije različite polovice – u isto vrijeme je i pala žena i žrtva okolnosti (sudbine). Kako bismo u potpunosti mogli shvatiti njezinu unutarnju borbu, moramo se osvrnuti na njezinu prošlost. Kada je imala samo sedam godina, imanje njezine obitelji je izgorjelo u požaru, u kojem je, nažalost, umrla i njezina majka. Nedugo nakon toga umro je i njezin otac. Njihov bližnji susjed, Tockij, uzeo je pod svoje okrilje i Nastas’ju i njezinu mlađu sestru. No, i njezina sestra je umrla nedugo nakon toga. Nastas’ja je ostala sasvim sama. Kada je imala 12 godina, susjed Tockij, koji se nastavio brinuti za nju, došao ju je posjetiti i tada je uvidio da je ona stvarno prava ljepotica. Odlučio ju je opskrbiti što boljim obrazovanjem. Kada je napunila 16 godina, po naređenju Tockog, preselili su ju u drugo selo. Nedugo nakon toga, Tockij je započeo vezu s njom. Na taj način joj je on oduzeo ne samo djetinjstvo i nevinost, no i samopoštovanje. Od toga je trenutka ona  u očima društva bila ništa drugo nego pala, nemoralna žena.

Upravo zbog svog odnosa s Tockim Nastas’ja se preselila u Sankt-Peterburg. Saznavši da se Tockij sprema na ženidbu, ona je brže-bolje otišla u grad kako bi se suočila s njime. Počinje kontrolirati njegov život, nedozvoljavajući mu ženidbu. Kako bi se riješio njezinog kontroliranja, predlagao joj je potencijalne udvarače i muževe, koji bi dobili pozamašan miraz. Nastas’ja se odlučila udati za Gavrila Ardalionoviča (Ganju). No, kada je saznala da se on želi oženiti njome iz koristi, tj. zbog novaca, Nastas’ja ga odbija. Kako je već napomenuto, Nastas’ja se tek prvi puta u romanu pojavljuje pred kraj prvog poglavlja – u Ganjinom stanu. Sve navedene informacije o njezinoj prošlosti saznajemo od drugih likova.

U Ganjin stan dolazi i Rogožin, koji započinje cjenkanje za Nastas’ju. Upravo s time se potvrđuje činjenica da je u očima cijeloga društva ona samo objekt ljepote i ništa drugo.

Cjenkanje se nastavlja u njezinome stanu, na  dan njezinog imendana. No, osim Rogožina i knez Myškin ju je zaprosio. Ona pristaje udati se za kneza Myškina, zatim ga odbija i odlučuje se za Rogožina. Takav splet događaja se ponavlja i na kraju romana. Na dan vjenčanja ona bježi od Myškina i opet se vraća Rogožinu. Upravo u tome je vidljiva njezina unutarnja borba – smatra se krivom i nedostojnom ljubavi, u što ju je društvo uvjerilo. Jedino knez Myškin vidi u njoj čovjeka, a ne samo objekt ljepote. On proživljava njezine patnje i spreman je žrtvovati se radi nje. No, Nastas’ja se ne osjeća dostojnom njega i taj motiv se ponavlja kroz cijeli roman.

Izabravši Rogožina, Nastas’ja je svjesno otišla u smrt. Smrt od Rogožinova noža previđena je na već na prvim stranicama romana. Na pitanje bi li se Rogožin oženio njome, Myškin je odgovorio potvrdno, ali da bi ju za tjedan dana i ubio nožem. Još jedno predviđanje njezine smrti je njezina blijedost, koja se u romanu više puta naglašavala. Na kraju romana u prvi plan se stavlja upravo njezina vjenčanica. No, bijela boja se može na dva različita načina analizirati – kao simbol smrti i kao simbol mira, spokoja, koji je Nastas’ja napokon pronašla.

Ona je uistinu žrtva sudbine u pravom smislu tih riječi. Na to upućuje i njezino prezime. Naime, u ruskom se njezino prezime veže uz žrtvovano janje (rus. baran – ovan, Baraškova – žrtveno janje).


[1] F. M. Dostojevki, Idiot, preveo Iso Velikanović, Zagreb: Mozaik knjiga, 2009.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *