Knez Myškin / studentica: Valerija Premec

Knez Lav Nikolaevič Myškin (Лев Николаевич Мышкин) glavni je junak romana Idiot ruskog pisca Fedora Mihajloviča Dostoevskog. Kneza je Myškina Dostoevskij zamislio kao oličenje svih dobrih karakteristika koje jedan čovjek može posjedovati. Potječe iz stare plemićke obitelji knezova Myškina, a ujedno je i njezin posljednji muški predstavnik. Dostoevskij nas s junakom upoznaje odmah na početku romana, opisujući njegov povratak u Rusiju iz sanatorija smještenog u švicarskim planinama. Tamo se knez liječio od teškog oblika epilepsije zbog koje mu je bilo uskraćeno kvalitetno obrazovanje i normalna socijalizacija. Iako je poprilično inteligentna osoba, sposobna na promišljanje o najkompleksnijim filozofskim temama, često ga se naziva idiotom, upravo zbog takvih životnih okolnosti. Njegovi su roditelji umrli još dok je bio dijete, a brigu o mladom knezu preuzeo je obiteljski prijatelj Pavliščev koji ga šalje u Švicarsku na liječenje. Po povratku u Sankt-Peterburg Myškin stupa u kontakt s gospođom Epančin, njegovom daljnjom rođakinjom, također predstavnicom roda Myškina, a ta mu rodbinska veza isprva pomaže u snalaženju u novom okruženju.

Izgledom je Myškin sasvim običan mladić od 27 godina, svijetle kose i plavih očiju, no u njemu je nešto doista posebno. Naime, on karakterno u potpunosti odudara od ostatka okoline. Društvene su konvencije za njega nepoznanica i ne boji se biti ismijan zbog nepoštivanja istih. Štoviše, ako ga drugi ismijavaju ili zbijaju šale na njegov račun, on im se jednostavno pridruži u smijehu. Na uvrede reagira vrlo pasivno, držeći se kršćanskog principa okretanja drugog obraza. Iako ga tuđe zlobne riječi često pogađaju, Myškin nikada ne vraća istom mjerom, već nastoji razumijevanjem i logikom urazumiti osobu, a time izbjeći konflikt većih razmjera. Zbog svoje je naivnosti i neiskvarenosti Myškin gotovo poput djeteta koje odbija vidjeti zlo u ljudima. Myškin je otvoren i iskren gotovo do krajnosti, a to ga vrlo često dovodi u neugodne i potencijalno opasne situacije. Osobama koje je tek upoznao Myškin je spreman ispričati svoje najdublje osjećaje i cijelu životnu priču o tome kako se liječio u sanatoriju i zašto se vraća u Rusiju. Uvijek otvoreno, bez imalo zadrške, pokazuje ono što osjeća ili što ga tišti. Osjeća osobitu bliskost s djecom i najljepše mu je u njihovom društvu jer svijet odraslih ne razumije. Zbunjuju ga površnost, lažna prijateljstva i krivi ideali s kojima se susreće u novom gradu.  Iako je pripadnik plemićke loze, Myškin se ne srami činjenice da je vrlo siromašan, a niti ne nastoji hiniti bogatstvo. Dovoljno mu je onoliko novca, koliko mu treba da preživi. Već je u prvim prizorima romana vidljivo da se Myškin ne uklapa u rusko društvo i da mu među njegovom elitom nije mjesto. Neadekvatno je odjeven, a ponašanjem odudara od svih društvenih normi do kojih ruska aristokracija osobito drži. To nije posljedica njegove neodgojenosti ili nekulture, već velike iskrenosti i dobrote zbog kojih su mu prijetvornost, dodvoravanje i iskvarenost nove okoline potpuno strani. Takav čovjek, u kojem nema ni trunke nečega lažnog, u ruskom društvu postaje žrtva. Namjera Dostojevskog u osmišljavanju kneza Myškina često se tumači željom da se pokaže što bi se dogodilo kada bi u moderno društvo došao Isus Krist. Ova se poruka sasvim jasno iščitava jer knez Myškin, kao svojevrsno utjelovljenje novog Krista, svojom suštinskom dobrotom i kršćanskim moralom razotkriva sve zlo takvog društva. Njegovi su pripadnici u tolikoj mjeri ogrezli u grijeh i nemoral da ih ni idealan čovjek, u kršćanskom smislu te riječi, ne može spasiti. Uslijed svoje dobrote knez Myškin biva osuđen na propast. Upoznavši Aglaju Epančinu i Nastas’ju Filippovnu, knez Myškin razvija osjećaje prema objema ženama. Dok prema Aglaji osjeća romantičnu ljubav koja bi mu omogućila sretan i ispunjen život, prema Nastas’ji Filippovnoj osjeća gotovo platonsku ljubav i želju da spasi tu prekrasnu, no napaćenu, ženu od vlastite propasti. U konačnici, njegova se neizmjerna dobrota pokazuje kao njegov najveći i jedini  grijeh zbog kojeg biva „kažnjen“. Izgubivši sve do čega mu je bilo stalo, a time i zdrav razum, Myškin se vraća na početak. Neuspjeh njegove mesijanske misije u potpunosti ga psihički uništava. Vrativši se u švicarski sanatorij, idealan čovjek Dostoevskog završava svoje životno putovanje i postaje ponovno idiotom.