Author Archives: Dostoevskij na Filozofskom

Jakov Petrovič Goljadkin glavni je junak pripovijesti Fedora Mihailoviča Dostoevskog

Dvojnik. Po zanimanju je činovnik – često zanimanje ruskih književnih junaka druge polovice

19. st. Točnije gospodin Goljadkin je titularni savjetnik. To znači da je on srednje rangirani činovnik, hijerarhijski gledano negdje na granici između nižeg i višeg činovništva. Dakle, zapeo je na prijelazu iz nižeg u više društvo – kojem očajnički želi pripadati, no u kojem ga nikako ne prihvaćaju.

Jednoga dana sreo je čovjeka sasvim identičnoga sebi – i izgledom i imenom. Ta ga je pojava zgrozila te se bojao svog dvojnika i počeo ga mrziti. Njegov dvojnik počeo mu je stvarati neugodnosti, krenuo je raditi u istom uredu u kojem je radio i gospodin Goljadkin te se kretao u istim krugovima. Međutim, glavna stvar je što je dvojnik gospodina Goljadkina u svemu bio bolji od njega: u uredu se odmah svima svidio, bio je nagrađen na poslu, bio je omiljen u društvu, zvali su ga na večere i druženja, te je ubrzo ušao u više društvo. Ukratko, dobio je sve o čemu je gospodin Goljadkin sanjao, te zbog toga Goljadkin postaje paranoičan.

Pripovijest završava tako što gospodina Goljadkina odvoze u ludnicu uvjeravajući ga da je sišao s uma i da njegov dvojnik uopće ne postoji. Moguće je da je dvojnik zaista proizvod psihe gospodina Goljadkina, koji smatra da zaslužuje bolje, no zbog nepravde ne napreduje te za to traži neprijatelje. No, također je nepostojanje dvojnika nevjerojatno s obzirom na radnju pripovijesti, čija se logičnost može objasniti samo njegovim postojanjem. Što je točno? Procijenite sami!

---

---

---

---

---

---

---

---

---

---

---

Bijele noći

Sanjar – ako treba da se točno utvrdi – nije čovjek, nego, znate, nekakvo biće srednjeg roda. (F. M. Dostojevski, Bijele noći, 1975., preveo I. Velikanović; str. 19).

Sanjar (мечтатель) neimenovani je pripovjedač i glavni junak pripovijesti Bijele noći (Белые ночи) F. M. Dostoevskog. Iako mu ne saznajemo imena, sanjar obznani čitatelju nekoliko drugih detalja o sebi i o svom životu: dvadeset i šest mu je godina, stanovnik je Peterburga (već osam godina), nema nikakvih prijatelja ni prisnih znanaca, a dane provodi sanjareći. Radnja pripovijesti prati jedinu zanimljivu zgodu koja se sanjaru-pripovjedaču u životu dogodila – susret s djevojkom Nasten’kom.

Sanjara najprije valja odrediti kao pripovjedača. Sanjar pripovijeda u prvom licu jednine, što ga čini nepouzdanim pripovjedačem kojega karakteriziraju ograničeno znanje i subjektivan stav prema priči. Sanjar se isprva nerijetko obraća direktno čitatelju i oslovljava ga, ali taj pristup nalazimo tek u uvodu, nakon čega se sanjar usredotočuje na samu radnju.

Pripovijedanje je prožeto sanjarevim komentarima i subjektivnim dojmom, što je i za očekivati od pripovjedača u prvom licu. Iako isprva ne postoji nikakav slijed izlaganja misli i događaja, te nam se čini da se pripovjedač koristi tehnikom struje svijesti, sanjar zatim otpočne kronološki predstavljati događaje, i pripovijeda linearno.

Ono što je osobito za našeg pripovjedača jest da njegovo sudjelovanje u vlastitoj priči ima povremene prekide. Sanjar se nerijetko isključi od ostatka svijeta, ne primjećuje ostale sudionike radnje ili prostor u kojem se nalazi, a s obzirom da se radi o nepouzdanom pripovjedaču, sanjar nema uvida (ili ne bi trebao imati) u događaje koji su mu promaknuli. Da bi se nadoknadili takvi propusti, opisi okoline zamjenjuju se tijekom sanjareve mašte. Primjerice, sanjar pripovijeda kako je šetajući ulicom zaboravio gdje se nalazi i da nije primjećivao druge prolaznike – uronio je u svijet svoje mašte. Ipak, tvrdi da su se prolaznici okretali za njim i sklanjali mu se s puta dok je tako prolazio. Takva tvrdnja čini se kontradiktorna, jer ako ih stvarno nije primijetio, onda sanjar ne bi mogao znati kakve su bile reakcije prolaznika – a ipak nalazi načina da iste i opiše. Svjedočanstvo sanjara inspirirano je njegovom maštom. Sanjar, zaokupljen samim sobom, uistinu ne primjećuje druge ljude dok šeće Peterburgom, ali zamišlja kako oni primjećuju njega, bez obzira je li se to stvarno dogodilo ili ne. U takvim se situacijama najbolje prepoznaje njegova osobna upletenost, njegova subjektivnost. Rupe u sjećanju ili opažanju sanjar nadoknađuje osobnim procjenama koje su tek plod njegove mašte. Dakle, možemo posumnjati da je pripovjedač-sanjar previdio neke događaje, a da toga nije ni svjestan. To naglašava sanjarevu nepouzdanost, i čini ga tim više neobičnim pripovjedačem.

Sanjar se koristi i posebnim leksikom te visokim stilom pripovijedanja, što primjećuju i drugi likovi pripovijesti. Kada prepričava svoj život Nasten’ki, sanjar priča patetično i ozbiljno, koristeći čitavu paletu opisa i epiteta. Nasten’ka ga pohvali kako krasno pripovijeda, ali napomene da njegovu priču nije lako pratiti, i upita sanjara ne može li pripovijedati „da ne bude tako krasno“. Na ovu opomenu, sanjar zaprijeti da će prekinuti pripovijedati, objašnjavajući Nasten’ki da odavno traži nekoga kome bi se povjerio i da je u međuvremenu smišljao točno što će reći i kojim će riječima to prenijeti – sanjar je zapravo čitav život proveo pripovijedajući u sebi. Njegova priča teži zvučati kao pripovijest jer ima drugačiju funkciju od pukog prepričavanja. Sanjar slaže misli u umjetničko djelo kako bi impresionirao i oduševio slušatelja. Iz toga razloga pripovijeda takvim uzvišenim stilom, a ako ne može „krasno“ pripovijedati, ne želi pripovijedati uopće.

Poslušajte: krasno pripovijedate, ali zar ne možete pripovijedati da ne bude tako krasno? Jer govorite kao da čitate iz knjige (F. M. Dostojevski, Bijele noći, 1975., preveo I. Velikanović; str. 21).

Uz to što je pripovjedač, on je i glavni junak djela – lik-sanjar. Njegova glavna karakteristika upravo je njegova kontinuirana mašta. On sam sebe predstavlja kao sanjara kada se susreće s Nasten’kom, a vlastito ime ne otkriva. Za njegov identitet, dakle, bitnije je da je sanjar nego kako se zove. Kada pripovijeda svoj život Nasten’ki, on ne pripovijeda nikakve konkretne događaje, već opisuje svoja sanjarenja: sanjarenja koja ga sprječavaju da sklopi ili održi prijateljstvo, sanjarenja zbog kojih toliko voli svoja četiri zida i svoj maleni kutak, sanjarenja zbog kojih su mu svi poslovi mrski i svi ljudi strani. On naprosto bježi od realnosti, a na pitanje „o čemu on sanja“ odgovara „o svemu“.  Kroz prizmu svoje mašte on percipira sebe samog, ljude koji ga okružuju, prostor i stvarnost općenito.

Zanimljiv je, primjerice, njegov koncept poznanstva. Iako tvrdi da nije sklopio nikakva poznanstva i da nikoga ne poznaje, sanjar si je po običaju kontradiktoran. Starca kojeg susreće kod Fontanke on smatra svojim prijateljem, unatoč tome što nisu nikada komunicirali. On sa starcem komunicira jedino u svojoj mašti i kroji priče o starcu, tj. pogađa čime bi se starac mogao baviti u životu. Umjesto da se upozna sa starcem i pita ga o njegovu životu, sanjaru je lakše pogađati i smišljati priče o njemu. Njemu je draže prijateljstvo koje postoji tek kao plod njegove mašte. Njegova se mašta odražava i u odnosu na prostor. Naziva gradske kuće svojim prijateljicama, s kojima redovito komunicira i među kojima ima miljenika. Smišlja priče o njima jednako kao i o starcu kod Fontanke. Jednu od njegovih omiljenih kuća, primjerice, prebojili su u žuto. Sanjar suosjeća s unesrećenom kućom, zamišlja kako mu se kuća žali i proziva ljude koji su za to krivi barbarima. Komunikacija sanjara s prostorom identična je komunikaciji s ljudima – i jedna i druga se odvijaju isključivo u mislima sanjara. Mjesto radnje, koje sanjar predstavlja odveć detaljno, očito je bitan dio njegovih sanjarenja. Sanjar se fokusira na žitelje, zgrade, prirodu, i opisuje ih sa svog posebnog kuta promatranja.

Poznate su mi i kuće. Kad idem, svaka kuća kao da istrkuje pred mene na ulicu, gleda iz sviju prozora na mene i tek što mi ne govori: „Zdravo, kako vaše zdravlje? I ja sam, hvala bogu, zdrava, a u mjesecu će svibnju meni dometnuti kat“ (F. M. Dostojevski, Bijele noći, 1975., preveo I. Velikanović; str. 8).

Kada prvi put opisuje svoju sobu, sanjar tvrdi da je puna paučine i sva neuredna. Zbog toga zove svoju sluškinju Matrenu. No, Matrena samo začuđeno gleda sanjara i odlazi bez riječi. Matrena, čini se, ne vidi isto što vidi i sanjar. Čitatelj ne može biti siguran postoji li ikakva paučina, ili se radi tek o plodu sanjareve mašte. Sanjar, po vlastitu svjedočanstvu, priznaje da je bio tužan u to vrijeme, pa je moguće da je njegovo emocionalno stanje utjecalo na njegovu maštu, a mašta na to kako zapaža sobu. Dokaz tome nalazi se na kraju pripovijesti. Tužan, sanjar kaže da mu se cijela soba iznenada smračila i napunila paučinom, dok Matrena tvrdi da je stan očišćen od paučine. Oni gledaju prostor drukčijim očima. Prostor u pripovijesti, ali i opisi generalno, podložni su sanjarevu stanju uma. Sanjar ne opisuje neutralno. On opisuje kako što vidi u danom trenutku.

Valja još spomenuti i odnos sanjara s Nasten’kom. Sanjar i Nasten’ka nalaze se tijekom četiri noći. Prema uzajamnom dogovoru, sanjar i Nasten’ka razmjenjuju životne priče druge noći. Sanjar napokon ima nekom povjeriti sve što mu je na duši. Nasten’ka ga, saslušavši kako samotno provodi dane, opominje da to nikako nije način da se provodi život, i da je takvo postojanje štetno. Nasten’ka motivira sanjara da napusti svijet mašte i sanjarenja, da promijeni svoj pristup prema životu, na što zaljubljeni sanjar pristaje. Do kraja pripovijesti, glavna crta koja definira sanjara njegovo je oduševljenje i očaranost Nasten’kom, a sanjarenje zalazi u drugi plan.

Dolazi do promjene sanjareva unutarnjeg svijeta. Njegovo sanjarenje više nije apstraktno, nego vrlo konkretno. On sanjari o Nasten’ki, o ljubavi. Dok je prije za sebe sanjar tvrdio da je zaljubljen u ideal, sada njegovu pozornost okupira isključivo Nasten’ka. Njihov susret ima zanimljive posljedice po svakoga. Sanjar postepeno napušta svoje digresije i zalaske u dubinu mašte, i počinje živjeti i djelovati u stvarnom svijetu. Njegova se sanjarenja o pomaganju kakvoj djevojci u nevolji provode u stvarnost. Nasten’ka, s druge strane, prelazi iz stvarnosti u san. Njene početne emocije i brige bile su stvarne. Osjećaji koje je razvila prema sanjaru bili su iluzija. Pod pritiskom iznimne tuge Nasten’ka se dala uvući u sanjarev svijet mašte, sve dok ju glas njene prave ljubavi nije trgnuo iz sna nazad u stvarnost. Sama je sebe nasamarila, baš kao i sanjara, što Nasten’ka i potvrđuje u svom pismu.

O, oprostite, oprostite mi! – pisala mi Nastenjka – klečeći vas zaklinjem, oprostite mi! Prevarila sam i vas i sebe. To je bio san, priviđenje… (F. M. Dostojevski, Bijele noći, 1975., preveo I. Velikanović; str. 50-51).

Na kraju pripovijesti, sanjar se ponovno povlači u svoju sivu sobu i u svoje misli, ali ostaje neriješeno je li prevagnula njegova odlučnost da se promjeni i počne živjeti u stvarnom svijetu, ili ga je slomljeno srce primoralo da se vrati sanjarenju.

Bijele noći, po kojima je pripovijest dobila ime, prirodan su fenomen Sankt-Peterburga i velikog dijela sjeverne Rusije. Traju od kraja lipnja do početka srpnja, a dan traje gotovo 24 sata, iako sunce zalazi na nekoliko sati. No, kako ponovno izlazi za kojih dva sata, tijekom tog perioda nikada nije mrkli mrak.

• kći Semena Zaharoviča Marmeladova, bivšeg činovnika i alkoholičara
• prostitucijom zarađuje novac da bi prehranila obitelj
• „niskog rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, izvanredno lijepih plavih očiju“
• brine se za djecu svoje maćehe Katerine Ivanovne nakon njene smrti
• utjehu pronalazi u kršćanstvu, vjeri i čitanju Biblije
• naiskvarenost i dobrota zadržani tijekom cijelog romana

SONJA I RASKOL’NIKOV

Unatoč teškom životu, Sonja uspijeva zadržati duhovnu čistoću i dobrotu. Već pri prvom susretu Raskol’nikov se zaljubljuje u Sonju, osjećajući posebnu energiju u njenoj prisutnosti. Od prvog susreta do posljednje stranice romana vidljiv je značajan utjecaj lika Sonje na lik Raskol’nikova.
Raskol’nikov, opterećen velikim teretom grijeha, odlučuje priznati Sonji da je počinio ubojstvo. Ona mu, i sama bivajući grešnicom, pruža veliku podršku, ne ostavlja ga u najtežim trenucima i pokušava mu pokazati ispravan put. Oba lika snažno su povezana simbolom grijeha, koji u njima izaziva posebne osjećaje i jaku emocionalnu vezu.
Sonjina vjera i dobrota utječu na ličnost i postupke Raskol’nikova, koji se iz osobe koja ne vjeruje i smatra Boga nečim dalekim postepeno pretvara u duhovno snažnog junaka, koji na kraju shvaća smisao vjerovanja i u tome, kao i sama Sonja, pronalazi utjehu. Sam kraj romana uvjetovan je upravo snažnim vjerovanjem oba junaka. Raskol’nikov i Sonja su u Sibiru, ona mu dolazi čitati Bibliju i obećaje da će ga čekati.

SIMBOLIKA SONJE

Sonja = Marija Bogorodica

• nosi u sebi karakteristike kršćanskog moralizma, na način na koji ga je nosila Isusova majka
• opis odjeće koju nosi Sonja (бурнус) à odgovara odjeći kakvu je nosila Marija (мафорий); haljina koju je nosila Marija tipična je vrsta haljine kakvu su nosile udane palestinske žene. Spominje se kako je Sonja nosila burnus i preko njega zelenu maramu à zelena boja kao simbol ovozemaljskog života, simbol koji je izravno povezan s Marijom. Bogorodica je predstavnik i zaštitnik čovjeka i svega zemaljskog pred Bogom ßà Sonja kao Raskol’nikovljev predstavnik pred Bogom
• izraz lica – spominje se omršavjelo, izblijedjelo, pomalo bolesno lice Sonje, dok istovremeno pruža ruku Raskol’nikovu à izravna veza s izrazom lica Marije Bogorodice dok gleda muku svoga sina i pruža mu ruku u pomoć (ispružena ruka istovremeno se javlja simbolom molitve)
• Marija Bogorodica kao uzor i primjer kršćanskom narodu; Marija kao temelj kršćanske vjere à Sonja Marmeladova kao uzor i primjer Raskol’nikovu; Sonja kao temelj vjere Raskol’nikova

Sonja = Marija Magdalena

• za razliku od usporedbe Sonje s Bogorodicom, ova se usporedba očitije pronalazi i razumijeva
• bludan život à obje su prostitutke, pripadaju niskom sloju društva
• vjera u Boga à unatoč tome što su obje prostitutke, obje su duboko produhovljene i Bogu odane žene, koje pronalaze utjehu od svoga grijeha u vjeri
• kraj à na koncu svega, Marija Magdalena postaje odana Isusu i zauzima ravnopravan položaj uz Isusove apostole; dolazi prva Isusu na grob; izlazi iz života grijeha; do danas se smatra jednom od najvažnijih ženskih svetaca Katoličke crkve – Sonja na kraju ostaje odana Raskol’nikovu i obećaje mu da ga neće napustiti; napušta griješan život; postaje najbliža osoba Raskol’nikovu i jedan od ključnih likova romana Zločin i kazna

Simbolika imena

• ime Sonja (Sofija) često je zastupljeno ime u djelima Fedora Mihajloviča Dostoevskog
• sve Sonje u djelima Dostoevskog nose svoj križ, a istovremeno vjeruju u pobjedu dobrog
• ime Sofija (gr. Σοφία) dolazi iz grčke riječi “sophos” što znači “mudrost”, pa bi značenje imena bilo „ona koja je mudra“,   „osoba koja je pronicljiva“, „mudrica“ à mudrost Sonje nalazimo u njenoj poniznosti (смиренномудрие)
• Sonja unajmljuje stan kod obitelji prezimena Kapernaum (Капернаум) à veza s evanđeoskim gradom Kafarnaumom, u kojem je Isus provodio mnogo vremena

Bijedni ljudi – životna priča junakinje

Varvara Alekseevna Dobroselova (Варвара Алексеевна Доброселова) je lik iz romana Bijedni ljudi ruskog pisca Fedora Mihajloviča Dostoevskog. Roman Bijedni ljudi bio je njegov prvi roman i objavljen je 1846. godine.

Glavna junakinja, Varvara Alekseevna, mlada je djevojka koja se kao dvanaestogodišnja djevojčica doselila u Peterburg. Otac joj je tamo dobio posao i njezina obitelj bila je prisiljena preseliti se u drugi grad. Varvarin otac uskoro je umro i ona se morala s majkom preseliti u stan očeve rođakinje Anne Fedorovne koja nije bila dobra osoba. Iskorištavala je Varvaru i njezinu majku i bavila se sumnjivim poslovima. Ipak, Varvara je uspjela izvući nešto pozitivno iz boravka kod Anne Fedorovne. Upoznala je djevojku Sašu s kojom je zajedno odlazila na satove. Tako su se sprijateljile. S vremenom mlada se djevojka Varvara zaljubila u svog učitelja, siromašnog studenta Pokrovskog. Nastojala je što više vremena provoditi s njim i sramila se što zna tako malo toga o književnosti, a Pokrovskij je toliko volio čitati knjige. Nekoliko godina kasnije, Varvarina ljubav je preminula od sušice, a nedugo nakon toga ostala je i bez majke. Ostala je u Peterburgu sa sluškinjom Fedorom. Postala je boležljiva. Vjerojatno je imala i sušicu. Bila je veoma osjetljiva i blaga. Makar Devuškin, koji joj se u pismu predstavio kao daljnji rođak, bio joj je jedina veza s vanjskim svijetom. Nekad davno mogla je čitave noći raditi za šivaćom mašinom, ali sada je već bila lagano preslaba za to pa nije imala nikakvih prihoda. Imala je oko dvadeset godina. Bila je mlada i lijepa djevojka, ali duhom je već bila potpuno klonula. Bila je bolesna, nije imala nikakvo zanimanje, i duhovno i tjelesno ovisila je o svom prijatelju Makaru Alekseeviču bez čijih pisama nije mogla živjeti.

Kroz pisma je, kao i on, pisala o sebi, stanju svoje duše, svojim osjećajima. Sama je pisala svoju priču. U tome i jest čar epistolarna romana. Nije postojao netko drugi tko bi opisivao njezino stanje, tko bi ga gledao sa strane, već je izbor o tome što će o sebi reći Makaru bio isključivo na njoj. Između njih nije bilo nikakva posrednika. Varvara Alekseevna tipični je primjer lika F. M. Dostoevskog. Ona je mlada žena koja boluje. Kroz bolest je prikazana moguća slabost žene kao bića. Varvara Alekseevna i je bila slaba, ovisna o svom jedinom prijatelju iako to možda nikad ni sama sebi ne bi priznala. Bila je veoma ponosna. Koliko siromašna, toliko i ponosna. Nerado je primala poklone od Makara Alekseeviča iako ga je bezuvjetno voljela. Živjela je iz dana u dan i bila pravi odraz „malog čovjeka“ u stvaralaštvu F. M. Dostoevskog. S nostalgijom se prisjeća svog djetinjstva na selu i čini se kao da zapravo nikad nikome nije ni pripadala. Ne zna kome pripada, ne zna čemu da se veseli. Jedina svjetla točka njezina života je Makar Alekseevič s kojim razmjenjuje pisma. Njezino prezime Dobroselova vjerojatno također opisuje njezin karakter, dobrotu koja se skriva duboko iza njezina ponosa. Na kraju romana Varvara se udaje za gospodina Bykova kojeg ne voli kako bi ispunila vlastitu dužnost koju misli da ima kao žena. Bykov je grub i bezosjećajan. Vodi je u stepu i nakon toga ona prekida sve kontakte s jedinim prijateljem. Odlazi u stepu i na neki način se vraća na početak jer je odrasla na selu. Čitav se život u gradu osjećala nepotpuno, ali zapravo joj ni taj povratak korijenima neće donijeti ništa bolje od toga.