Nikolaj Vsevolodovič Stavrogin (Николай Всеволодович Ставрогин) glavni je junak filozofskog i političkog romana Bjesovi te po mišljenju brojnih povjesničara i teoretičara književnosti jedan od najkompleksnijih, ako ne i najkompleksniji lik koji je stvorio Dostoevskij. U središtu radnje romana nalazi se grupa od petero revolucionara, liberalnih intelektualaca, kojima je cilj sustavno uništiti stari svijet i donijeti novi poredak, tj. srušiti staru carsku pravoslavnu Rusiju i uvesti novo, slobodno, bezbožno i kaotično društvo. Radnja na neki način nagovještava Listopadsku revoluciju koja će se dogoditi 50 godina kasnije u realnome povijesnom vremenu. Ukratko, ovaj roman govori o dolasku novih vremena, odražava sukob zapadnjaka i slavenofila te politički i moralan nihilizam koji je tada u ono vrijeme bio aktualan.
Jedan od likova uključenih u revolucionarni pokret je upravo i jedan od glavnih junaka romana Nikolaj Stavrogin. Nikolaj Stavrogin je mladi pripadnik plemenitog roda izuzetne karizme i ljepote. Njegova pojava ostavlja druge bez daha. Stavrogin ostavlja dojam misterioznog, mračnog i enigmatičnog čovjeka kojeg je teško shvatiti. Šutljiv je i proračunat, ali istovremeno je i šarmantan i zanosan. No, iza njegova lijepog lica i mistične aure, krije se mračna strana njegova bića. Nikolaj često ima puna saznanja o zlim namjerama grupe s kojima se uvijek ne slaže, no bez obzira na to, ne čini ništa kako bi to spriječio. Čitatelju je zbog njegove podvojenosti karaktera često teško shvatiti njegova razmišljanja i postupke. U jednom je trenutku on oličenje zla i neočekivano sudjeluje u spletkama, a u drugom nam se čini kako korača putem nade i iskupljenja te kako je u dubini svoje duše zapravo dobar. No, nijedno od toga nije sasvim točno. Stavrogin nije u potpunosti negativan lik ovog romana, ali nije ni pozitivan. On jednostavno čini ono što mu donosi zadovoljstvo u tom trenutku, uključujući i dobro i zlo te često nema nikakvih moralnih opravdanja za svoje postupke. Stavrogin je vrhunski mislilac i filozof zbog čega je i uzor ostalim pripadnicima grupe. Filozofija koja ipak stoji iza njegovih obično zbunjujućih postupaka vezana je uz njegovo nevjerovanje u Boga te proglašenje samovolje. Stavrogin se smatra višim od Boga, vlastitim bogom i stvoriteljem vlastite sudbine. Postoji zanimljiva teorija o porijeklu njegova prezimena. Stavros znači križ na grčkom dok rog znači rog na ruskom. Križ je simbol kršćanstva, to jest Boga, a rog je uobičajeni simbol vraga. Već samo njegovo prezime svjedoči o unutarnjoj podvojenosti ličnosti Stavrogina i njegove unutarnje borbe između dobra i zla. Tako je Stavrogin istovremeno sposoban osjećati nježnost, ranjivost i ljubav, ali isto tako počiniti i najgore grijehe kao što je spolno općenje s 12-godišnjom djevojčicom te neizravno sudjelovanje u njenom samoubojstvu. Stavrogin u jednom dijelu romana odluči priznati svoj strašni čin bivšem pravoslavnom svećeniku, ali ne želi oprost svećenika jer ni sam sebi ne želi oprostiti, već se svojevoljno kazniti i prikazati sebe kao mučenika. U istom razgovoru saznajemo kako Stavrogin pati od halucinacija i ima priviđenja demona što je moguće pripisati mentalnoj bolesti. Stavrogin se zbog istog razloga udaljuje od ljudi i živi u izolaciji te na kraju svoj život završava samoubojstvom koje simbolizira njegovo proglašenje samovolje. Nikolaj Stavrogin simbol je skrivenog zla u čovjeku i kolektivu.