Lebedev / student: Filip Begić

Roman Idiot

JUNAK:

LUK’JAN TIMOFEEVIČ LEBEDEV (ЛУКЬЯН ТИМОФЕЕВИЧ ЛЕБЕДЕВ)

Luk’jan Timofeevič Lebedev jedan je od prvih likova s kojim se susrećemo čitajući roman Idiot F. M. Dostoevskoga. On se naime slučajnim spletom okolnosti nađe u vagonu vlaka zajedno s Rogožinom i knezom Myškinom koji putuje iz Švicarske u Peterburg. No, unatoč tome što se pojavljuje već na prvim stranicama romana, Lebedev se na prvi mah ne čini kao ništa više nego kao marginalan lik, kao popratna pojava ili, još gore, „priljepak“ likovima koji nose fabulu romana. Dok su knez Myškin i Rogožin opisani kao dva mladića „zanimljivog obličja“, koja su „željna da zavrgnu razgovor jedan s drugim“ (Dostojevski 1986: 8), Lebedev se prvi put spominje kao „loše odjeven činovnik“ koji se upliće u njihov razgovor te čitavim putem nastavlja upadati u riječ mladim junacima. Njegov vanjski izgled još dodatno osnažuje neprivlačan i negativan prvobitni dojam: „nalik na činovnika ogrezla u pisarskoj službi, čovjek od svojih četrdeset godina, snažno građen, crvena nosa i prištava lica […] neobično zadovoljna izraza na licu“ (Ibid.: 9).

No društveni položaj Lebedeva nije isključivo očitovan kroz njegovo loše odijelo i neuglednu vanjštinu. Njegova uloga, ne samo u visokom društvu koje nam je detaljno dočarana, otkrivena je upravo na tim početnim stranicama. Naime, pripovjedač Lebedeva naziva „gospodinom sveznadarom“, detaljno opisujući taj termin u sljedećim redcima:

Oni sve znaju, sva nemirna radoznalost njihova uma i sposobnost upravljenja je neodoljivo na jednu stranu, naravno, zato što nemaju važnijih životnih interesa i pogleda, kako bi rekao suvremeni mislilac. Uostalom kad kažemo «sve znaju», mislimo na prilično ograničeno područje – gdje taj i taj služi, s kim se poznaje, koliko ima imutka, gdje je bio gubernator, tko mu je žena, koliko mu je ta žena donijela u miraz, tko mu je bratić u prvom, a tko u trećem koljenju, i tako dalje, i tako dalje, i sve u tom smislu. Ponajčešće su tim sveznadarima poderani laktovi na kaputu i primaju po sedamdeset rubalja plače na mjesec. Ljudi o kojima oni znaju sve tajne nemaju pojma, naravno, kakve su njihove pobude, a mnogima je od njih prava radost to znanje, što je ravno cijeloj znanosti, pa poštuju zato sami sebe i, štoviše crpu odatle najveće duševno zadovoljstvo (Ibid.: 10).

Kao takav on je savršeni pokretač radnje i spletki između „važnijih“ likova u romanu. On svojim tajnama i prikladnim uplitanjima usmjerava ostale likove i time indirektno uzrokuje daljnja zbivanja. Upravo Lebedev iznajmljuje knezu Myškinu svoj ljetnikovac u Pavlovsku te ga opskrbljuje informacijama o Agalaji Ivanovnoj.

Možda je i najupečatljivija karakteristika Lebedeva njegova skrušenost i poniznost prema osobama višeg društvenoga ranga, a osobito prema onima za koje misli da može izvući nekakvu korist. To njegovo bestidno ulizivanje koje je dovedeno do grotesknih razmjera se odlično očituje u njegovoj interakciji s knezom Myškinom. Naime, kada je saznao da Myškin polaže pravo na bogati imutak, Lebedev naglo mijenja način na koji razgovora s knezom te od otvorenog izrugivanja poprima izraz „pun strahopoštovanja i poniznosti, pa i straha“ (Ibid.: 13). Dojam poniznosti iz koristoljublja se samo povećava u daljnjoj interakciji s Rogožinom:

– Ama neću ti dati pare, pa sve da tu preda mnom dubiš

– I hoću dubst ću.

– Gle, Gle! Ama neću ti dati, neću ti dati, pa sve da mi sedmicu dana plešeš!

– I ne daj! Tako mi i treba; ne daj! A ja ću plesati. Ostavit ću ženu i djecu, ali pred tobom ću plesati. Smiluj se, smiluj (Ibid.: 13)!

Njegovo vječno uplitanje u život ljudi višega društvena statusa, kao i besramnost u postizanju svojih ciljeva su samo neki od razloga zašto Lebedev, unatoč tome što ostavlja dojam pohabanog alkoholičara, uživa poprilično veliki imutak. Po riječima njegova mladoga nećaka Lebedev se bavi raznim sumnjivim, „fiškalskim“ poslovima te kao odvjetnik ne brani one potrebite, kao na primjer „staricu koja ga je molila i preklinjala i koju je opljačkao hulja lihvar“, već „tog istog lihvara […] zato što mu je obećao pedeset rubalja“ (Ibid.: 186). Osim što novac stječe na razne nečasne načine, od njega se uz to i jako teško odvaja te je zbog toga po prirodi sumnjičav:

Poludio je od bolesne sumnjičavosti, u svakom kutu vidi lopova. Po cijelu noć neprestance skače, sad gleda jesu li prozori dobro zatvoreni, sad isprobava vrata, sad zaviruje u peć i tako sedam puta svake noći (Ibid.: 187).

Po svim navedenim karakteristikama Lebedev se čini kao čovjek koji je isključivo vođen profitom i bešćutnim materijalizmom. Od lika koji je okarakteriziran kao kronični alkoholičar, lupež i lažov, a uz to u mnogim situacijama u romanu nasmijava čitatelja svojom komičnom poniznošću, teško je očekivati duboka filozofska promišljanja, no Lebedev u nekoliko prilika pokazuje iznenađujuću dubokoumnost po pitanjima religije i smrtne kazne. Slično kao i knez Myškin, Lebedev se zgraža na pomisao giljotine i sličnih oblika kazne. To se očituje u njegovim večernjim molitvama za pokoj duše „grofice du Barry i svih njoj sličnih“. U očima njegova nećaka njegove pijane molitve u kasnim satima su apsurdne i dokaz da je „šenuo pameću“, no Lebedev ne samo da ne poriče svoje molitve za dušu, te njemu do prije nekoliko dana nepoznate, grofice, već uz pomoć govora punog empatije brani svoj stav:

I šta ti to smeta, ništarijo, što sam se ja, liježući na počinak, sjetio da nju, veliku grešnicu, spomenem u svojoj molitvi? Pa možda sam ju baš zato i spomenuo što se sve od onog dana nitko nije sigurno za nju ni prekrižio, niti mu je to palo na pamet. A njoj će biti drago na onom svijetu kad osjeti da se našao, eto, isto takav grešnik kao i ona, koji se bar jednom pomolio za nju na ovoj zemlji (Ibid.: 190).

Iako se na prvu ruku čini kao da Lebedev u romanu Idiot nema važniju ulogu od lude i lakrdijaša, on je jedan od glavnih alata u pokretanju radnje i idejne strukture romana. U većini situacija u romanu čitatelj na njega gleda s neodobravanjem, no ne možemo za njega reći da je bezdušan. Lik Lebedeva bogat je kontradiktornostima te iako on najviše gleda na svoje interese, on ujedno brine o knezu Myškinu, pokazujući određenu razinu empatije. Upravo zbog toga, uz sve svoje mane, pojava Lebedeva u romanu je komična i simpatična.

Izvor:

Dostojevski, Fjodor Mihajlović. 1986. Idiot. Preveo: Zlatko Crnković. Zagreb: Znanje.