Sanjar-Pripovjedač / student: Teo Francišković

Bijele noći

Sanjar – ako treba da se točno utvrdi – nije čovjek, nego, znate, nekakvo biće srednjeg roda. (F. M. Dostojevski, Bijele noći, 1975., preveo I. Velikanović; str. 19).

Sanjar (мечтатель) neimenovani je pripovjedač i glavni junak pripovijesti Bijele noći (Белые ночи) F. M. Dostoevskog. Iako mu ne saznajemo imena, sanjar obznani čitatelju nekoliko drugih detalja o sebi i o svom životu: dvadeset i šest mu je godina, stanovnik je Peterburga (već osam godina), nema nikakvih prijatelja ni prisnih znanaca, a dane provodi sanjareći. Radnja pripovijesti prati jedinu zanimljivu zgodu koja se sanjaru-pripovjedaču u životu dogodila – susret s djevojkom Nasten’kom.

Sanjara najprije valja odrediti kao pripovjedača. Sanjar pripovijeda u prvom licu jednine, što ga čini nepouzdanim pripovjedačem kojega karakteriziraju ograničeno znanje i subjektivan stav prema priči. Sanjar se isprva nerijetko obraća direktno čitatelju i oslovljava ga, ali taj pristup nalazimo tek u uvodu, nakon čega se sanjar usredotočuje na samu radnju.

Pripovijedanje je prožeto sanjarevim komentarima i subjektivnim dojmom, što je i za očekivati od pripovjedača u prvom licu. Iako isprva ne postoji nikakav slijed izlaganja misli i događaja, te nam se čini da se pripovjedač koristi tehnikom struje svijesti, sanjar zatim otpočne kronološki predstavljati događaje, i pripovijeda linearno.

Ono što je osobito za našeg pripovjedača jest da njegovo sudjelovanje u vlastitoj priči ima povremene prekide. Sanjar se nerijetko isključi od ostatka svijeta, ne primjećuje ostale sudionike radnje ili prostor u kojem se nalazi, a s obzirom da se radi o nepouzdanom pripovjedaču, sanjar nema uvida (ili ne bi trebao imati) u događaje koji su mu promaknuli. Da bi se nadoknadili takvi propusti, opisi okoline zamjenjuju se tijekom sanjareve mašte. Primjerice, sanjar pripovijeda kako je šetajući ulicom zaboravio gdje se nalazi i da nije primjećivao druge prolaznike – uronio je u svijet svoje mašte. Ipak, tvrdi da su se prolaznici okretali za njim i sklanjali mu se s puta dok je tako prolazio. Takva tvrdnja čini se kontradiktorna, jer ako ih stvarno nije primijetio, onda sanjar ne bi mogao znati kakve su bile reakcije prolaznika – a ipak nalazi načina da iste i opiše. Svjedočanstvo sanjara inspirirano je njegovom maštom. Sanjar, zaokupljen samim sobom, uistinu ne primjećuje druge ljude dok šeće Peterburgom, ali zamišlja kako oni primjećuju njega, bez obzira je li se to stvarno dogodilo ili ne. U takvim se situacijama najbolje prepoznaje njegova osobna upletenost, njegova subjektivnost. Rupe u sjećanju ili opažanju sanjar nadoknađuje osobnim procjenama koje su tek plod njegove mašte. Dakle, možemo posumnjati da je pripovjedač-sanjar previdio neke događaje, a da toga nije ni svjestan. To naglašava sanjarevu nepouzdanost, i čini ga tim više neobičnim pripovjedačem.

Sanjar se koristi i posebnim leksikom te visokim stilom pripovijedanja, što primjećuju i drugi likovi pripovijesti. Kada prepričava svoj život Nasten’ki, sanjar priča patetično i ozbiljno, koristeći čitavu paletu opisa i epiteta. Nasten’ka ga pohvali kako krasno pripovijeda, ali napomene da njegovu priču nije lako pratiti, i upita sanjara ne može li pripovijedati „da ne bude tako krasno“. Na ovu opomenu, sanjar zaprijeti da će prekinuti pripovijedati, objašnjavajući Nasten’ki da odavno traži nekoga kome bi se povjerio i da je u međuvremenu smišljao točno što će reći i kojim će riječima to prenijeti – sanjar je zapravo čitav život proveo pripovijedajući u sebi. Njegova priča teži zvučati kao pripovijest jer ima drugačiju funkciju od pukog prepričavanja. Sanjar slaže misli u umjetničko djelo kako bi impresionirao i oduševio slušatelja. Iz toga razloga pripovijeda takvim uzvišenim stilom, a ako ne može „krasno“ pripovijedati, ne želi pripovijedati uopće.

Poslušajte: krasno pripovijedate, ali zar ne možete pripovijedati da ne bude tako krasno? Jer govorite kao da čitate iz knjige (F. M. Dostojevski, Bijele noći, 1975., preveo I. Velikanović; str. 21).

Uz to što je pripovjedač, on je i glavni junak djela – lik-sanjar. Njegova glavna karakteristika upravo je njegova kontinuirana mašta. On sam sebe predstavlja kao sanjara kada se susreće s Nasten’kom, a vlastito ime ne otkriva. Za njegov identitet, dakle, bitnije je da je sanjar nego kako se zove. Kada pripovijeda svoj život Nasten’ki, on ne pripovijeda nikakve konkretne događaje, već opisuje svoja sanjarenja: sanjarenja koja ga sprječavaju da sklopi ili održi prijateljstvo, sanjarenja zbog kojih toliko voli svoja četiri zida i svoj maleni kutak, sanjarenja zbog kojih su mu svi poslovi mrski i svi ljudi strani. On naprosto bježi od realnosti, a na pitanje „o čemu on sanja“ odgovara „o svemu“.  Kroz prizmu svoje mašte on percipira sebe samog, ljude koji ga okružuju, prostor i stvarnost općenito.

Zanimljiv je, primjerice, njegov koncept poznanstva. Iako tvrdi da nije sklopio nikakva poznanstva i da nikoga ne poznaje, sanjar si je po običaju kontradiktoran. Starca kojeg susreće kod Fontanke on smatra svojim prijateljem, unatoč tome što nisu nikada komunicirali. On sa starcem komunicira jedino u svojoj mašti i kroji priče o starcu, tj. pogađa čime bi se starac mogao baviti u životu. Umjesto da se upozna sa starcem i pita ga o njegovu životu, sanjaru je lakše pogađati i smišljati priče o njemu. Njemu je draže prijateljstvo koje postoji tek kao plod njegove mašte. Njegova se mašta odražava i u odnosu na prostor. Naziva gradske kuće svojim prijateljicama, s kojima redovito komunicira i među kojima ima miljenika. Smišlja priče o njima jednako kao i o starcu kod Fontanke. Jednu od njegovih omiljenih kuća, primjerice, prebojili su u žuto. Sanjar suosjeća s unesrećenom kućom, zamišlja kako mu se kuća žali i proziva ljude koji su za to krivi barbarima. Komunikacija sanjara s prostorom identična je komunikaciji s ljudima – i jedna i druga se odvijaju isključivo u mislima sanjara. Mjesto radnje, koje sanjar predstavlja odveć detaljno, očito je bitan dio njegovih sanjarenja. Sanjar se fokusira na žitelje, zgrade, prirodu, i opisuje ih sa svog posebnog kuta promatranja.

Poznate su mi i kuće. Kad idem, svaka kuća kao da istrkuje pred mene na ulicu, gleda iz sviju prozora na mene i tek što mi ne govori: „Zdravo, kako vaše zdravlje? I ja sam, hvala bogu, zdrava, a u mjesecu će svibnju meni dometnuti kat“ (F. M. Dostojevski, Bijele noći, 1975., preveo I. Velikanović; str. 8).

Kada prvi put opisuje svoju sobu, sanjar tvrdi da je puna paučine i sva neuredna. Zbog toga zove svoju sluškinju Matrenu. No, Matrena samo začuđeno gleda sanjara i odlazi bez riječi. Matrena, čini se, ne vidi isto što vidi i sanjar. Čitatelj ne može biti siguran postoji li ikakva paučina, ili se radi tek o plodu sanjareve mašte. Sanjar, po vlastitu svjedočanstvu, priznaje da je bio tužan u to vrijeme, pa je moguće da je njegovo emocionalno stanje utjecalo na njegovu maštu, a mašta na to kako zapaža sobu. Dokaz tome nalazi se na kraju pripovijesti. Tužan, sanjar kaže da mu se cijela soba iznenada smračila i napunila paučinom, dok Matrena tvrdi da je stan očišćen od paučine. Oni gledaju prostor drukčijim očima. Prostor u pripovijesti, ali i opisi generalno, podložni su sanjarevu stanju uma. Sanjar ne opisuje neutralno. On opisuje kako što vidi u danom trenutku.

Valja još spomenuti i odnos sanjara s Nasten’kom. Sanjar i Nasten’ka nalaze se tijekom četiri noći. Prema uzajamnom dogovoru, sanjar i Nasten’ka razmjenjuju životne priče druge noći. Sanjar napokon ima nekom povjeriti sve što mu je na duši. Nasten’ka ga, saslušavši kako samotno provodi dane, opominje da to nikako nije način da se provodi život, i da je takvo postojanje štetno. Nasten’ka motivira sanjara da napusti svijet mašte i sanjarenja, da promijeni svoj pristup prema životu, na što zaljubljeni sanjar pristaje. Do kraja pripovijesti, glavna crta koja definira sanjara njegovo je oduševljenje i očaranost Nasten’kom, a sanjarenje zalazi u drugi plan.

Dolazi do promjene sanjareva unutarnjeg svijeta. Njegovo sanjarenje više nije apstraktno, nego vrlo konkretno. On sanjari o Nasten’ki, o ljubavi. Dok je prije za sebe sanjar tvrdio da je zaljubljen u ideal, sada njegovu pozornost okupira isključivo Nasten’ka. Njihov susret ima zanimljive posljedice po svakoga. Sanjar postepeno napušta svoje digresije i zalaske u dubinu mašte, i počinje živjeti i djelovati u stvarnom svijetu. Njegova se sanjarenja o pomaganju kakvoj djevojci u nevolji provode u stvarnost. Nasten’ka, s druge strane, prelazi iz stvarnosti u san. Njene početne emocije i brige bile su stvarne. Osjećaji koje je razvila prema sanjaru bili su iluzija. Pod pritiskom iznimne tuge Nasten’ka se dala uvući u sanjarev svijet mašte, sve dok ju glas njene prave ljubavi nije trgnuo iz sna nazad u stvarnost. Sama je sebe nasamarila, baš kao i sanjara, što Nasten’ka i potvrđuje u svom pismu.

O, oprostite, oprostite mi! – pisala mi Nastenjka – klečeći vas zaklinjem, oprostite mi! Prevarila sam i vas i sebe. To je bio san, priviđenje… (F. M. Dostojevski, Bijele noći, 1975., preveo I. Velikanović; str. 50-51).

Na kraju pripovijesti, sanjar se ponovno povlači u svoju sivu sobu i u svoje misli, ali ostaje neriješeno je li prevagnula njegova odlučnost da se promjeni i počne živjeti u stvarnom svijetu, ili ga je slomljeno srce primoralo da se vrati sanjarenju.

Bijele noći, po kojima je pripovijest dobila ime, prirodan su fenomen Sankt-Peterburga i velikog dijela sjeverne Rusije. Traju od kraja lipnja do početka srpnja, a dan traje gotovo 24 sata, iako sunce zalazi na nekoliko sati. No, kako ponovno izlazi za kojih dva sata, tijekom tog perioda nikada nije mrkli mrak.