Semen Ivanovič Proharčin (Семён Иванович Прохарчин) glavni je junak pripovijesti Gospodin Proharčin Fedora M. Dostoevskog. U ovoj je pripovijesti prikazan mali činovnik koji se bori sa životom i pokušava osigurati vlastiti opstanak.
IME JUNAKA
Prezime Proharčin izvedenica je glagola „proharčit’“, koji znači „potrošiti novac na hranu“. Ironija leži u tome što umjesto da junak troši svoj novac na hranu jer gladuje, on gladuje kako ne bi morao trošiti. Proharčin uopće nije nikakav gospodin.
NARAV/NOVAC/SUDBINA
On je vrlo jednostavne naravi; postariji čovjek niska čina, ne previše inteligentna ni druželjubiva osoba. Što se tiče njegova fizičkog izgleda, s obzirom da ne posjeduje britvicu, neobrijan je i neuredan. Odjeću pak nikad ne odnosi na pranje i svakodnevno oblači iste prljave „krpe“. Saznajemo da je sve što posjeduje jedan par čarapa, prastari šešir, dvije „krpe“ i par čizama. Sama stanodavka često zamjećuje kako njezin miljenik nema čime pokriti svoje mršavo tijelo. Kao takav, uživa sažalijevanje ostalih stanara i popust na stanarinu. Njegova jedina briga u životu je novac. Čak i na samu pomisao da bi mogao izgubiti posao i izvor zarade, Proharčin silazi s uma. Strah od otkaza očituje se i u njegovu snu o požaru, koji odražava duševni mu nemir; njegov vlastiti unutarnji „požar“. Junak se i svjesno odvaja od ostalih stanara. Usprkos tome što je u istom stanu proživio 20 godina, nitko od sustanara nije mu prijatelj. Dok ostali razgovaraju za ručkom, Semen se drži po strani i rijetko kada s njima razgovara jer ne želi da itko sazna njegovu tajnu da zapravo „sjedi“ na 2.000 rubalja koje odbija potrošiti. Njegova upornost u ovome određuje mu i način života, tj., odvajanje od ljudi njegova je odluka, a ne nešto na što biva prisiljen. Nadalje, bez obzira što nikada ne pije čaj, nikome u stanu ne posuđuje svoj čajnik. Osim toga, ima dana kada uopće ne jede s ostalima, a polovicu ručka redovito ostavlja za sutra. Semen štedi u svakom pogledu svojeg života. Štoviše, samog sebe neprestano naziva siromahom i bijednikom. Moglo bi se reći da nije život taj koji ga je učinio siromahom (čega se najviše i bojao), već si je to učinio sam, sve se dublje zakapajući u vlastite laži. Opisati Proharčina kao škrta čovjeka bilo bi nepošteno. Ovdje nije riječ o škrtosti, već o strahu i nevjerici. Razlog za njegovo ponašanje strah je od budućnosti. Proharčin se vodi razmišljanjima da je bolje patiti danas i živjeti sutra, nego uživati danas, a sutra možda i ne postojati. S druge strane, njegovim ponašanjem upravlja i nevjerica, što nam pokazuju motivi sandučića i lokota koji odvraćaju pažnju od madraca, gdje zapravo drži sav svoj novac. Naime, junak postaje toliko paranoičan da nije u stanju vjerovati ni ljudima koje poznaje već 20 godina. Njegovi postupci način su da osigura svoje postojanje, no na kraju ga upravo ti postupci i dovode do propasti. Proharčin je, dakle, junak koji je, u namjeri da preživi, ubio sama sebe.