Sanjar \u2013 ako treba da se to\u010dno utvrdi \u2013 nije \u010dovjek, nego, znate, nekakvo bi\u0107e srednjeg roda. <\/em>(F. M. Dostojevski, Bijele no\u0107i<\/em>, 1975.,<\/em> preveo I. Velikanovi\u0107; str. 19).<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n
Sanjar<\/strong> (\u043c\u0435\u0447\u0442\u0430\u0442\u0435\u043b\u044c<\/strong>) neimenovani je pripovjeda\u010d i glavni junak pripovijesti Bijele no\u0107i<\/em><\/strong> (\u0411\u0435\u043b\u044b\u0435 <\/em>\u043d\u043e\u0447\u0438<\/em>) F. M. Dostoevskog. Iako mu ne saznajemo imena, sanjar obznani \u010ditatelju nekoliko drugih detalja o sebi i o svom \u017eivotu: dvadeset i \u0161est mu je godina, stanovnik je Peterburga (ve\u0107 osam godina), nema nikakvih prijatelja ni prisnih znanaca, a dane provodi sanjare\u0107i. Radnja pripovijesti prati jedinu zanimljivu zgodu koja se sanjaru-pripovjeda\u010du u \u017eivotu dogodila \u2013 susret s djevojkom Nasten’kom.<\/p>\n\n\n\n
Sanjara najprije valja odrediti kao pripovjeda\u010da. Sanjar pripovijeda u prvom licu jednine<\/strong>, \u0161to ga \u010dini nepouzdanim pripovjeda\u010dem kojega karakteriziraju ograni\u010deno znanje i subjektivan stav prema pri\u010di<\/strong>. Sanjar se isprva nerijetko obra\u0107a direktno \u010ditatelju i oslovljava ga, ali taj pristup nalazimo tek u uvodu, nakon \u010dega se sanjar usredoto\u010duje na samu radnju.<\/p>\n\n\n\n
Pripovijedanje je pro\u017eeto sanjarevim komentarima i subjektivnim dojmom, \u0161to je i za o\u010dekivati od pripovjeda\u010da u prvom licu. Iako isprva ne postoji nikakav slijed izlaganja misli i doga\u0111aja, te nam se \u010dini da se pripovjeda\u010d koristi tehnikom struje svijesti, sanjar zatim otpo\u010dne kronolo\u0161ki predstavljati doga\u0111aje, i pripovijeda linearno.<\/p>\n\n\n\n
Ono \u0161to je osobito za na\u0161eg pripovjeda\u010da jest da njegovo sudjelovanje u vlastitoj pri\u010di ima povremene prekide. Sanjar se nerijetko isklju\u010di od ostatka svijeta, ne primje\u0107uje ostale sudionike radnje ili prostor u kojem se nalazi, a s obzirom da se radi o nepouzdanom pripovjeda\u010du, sanjar nema uvida (ili ne bi trebao imati) u doga\u0111aje koji su mu promaknuli<\/strong>. Da bi se nadoknadili takvi propusti, opisi okoline zamjenjuju se tijekom sanjareve ma\u0161te. Primjerice, sanjar pripovijeda kako je \u0161etaju\u0107i ulicom zaboravio gdje se nalazi i da nije primje\u0107ivao druge prolaznike \u2013 uronio je u svijet svoje ma\u0161te. Ipak, tvrdi da su se prolaznici okretali za njim i sklanjali mu se s puta dok je tako prolazio. Takva tvrdnja \u010dini se kontradiktorna, jer ako ih stvarno nije primijetio, onda sanjar ne bi mogao znati kakve su bile reakcije prolaznika \u2013 a ipak nalazi na\u010dina da iste i opi\u0161e. Svjedo\u010danstvo sanjara inspirirano je njegovom ma\u0161tom. Sanjar, zaokupljen samim sobom, uistinu ne primje\u0107uje druge ljude dok \u0161e\u0107e Peterburgom, ali zami\u0161lja kako oni primje\u0107uju njega, bez obzira je li se to stvarno dogodilo ili ne. U takvim se situacijama najbolje prepoznaje njegova osobna upletenost, njegova subjektivnost. Rupe u sje\u0107anju ili opa\u017eanju sanjar nadokna\u0111uje osobnim procjenama koje su tek plod njegove ma\u0161te. Dakle, mo\u017eemo posumnjati da je pripovjeda\u010d-sanjar previdio neke doga\u0111aje, a da toga nije ni svjestan. To nagla\u0161ava sanjarevu nepouzdanost<\/strong>, i \u010dini ga tim vi\u0161e neobi\u010dnim pripovjeda\u010dem.<\/p>\n\n\n\n
Sanjar se koristi i posebnim leksikom te visokim stilom pripovijedanja<\/strong>, \u0161to primje\u0107uju i drugi likovi pripovijesti. Kada prepri\u010dava svoj \u017eivot Nasten’ki, sanjar pri\u010da pateti\u010dno i ozbiljno, koriste\u0107i \u010ditavu paletu opisa i epiteta. Nasten’ka ga pohvali kako krasno pripovijeda, ali napomene da njegovu pri\u010du nije lako pratiti, i upita sanjara ne mo\u017ee li pripovijedati \u201eda ne bude tako krasno\u201c. Na ovu opomenu, sanjar zaprijeti da \u0107e prekinuti pripovijedati, obja\u0161njavaju\u0107i Nasten’ki da odavno tra\u017ei nekoga kome bi se povjerio i da je u me\u0111uvremenu smi\u0161ljao to\u010dno \u0161to \u0107e re\u0107i i kojim \u0107e rije\u010dima to prenijeti \u2013 sanjar je zapravo \u010ditav \u017eivot proveo pripovijedaju\u0107i u sebi. Njegova pri\u010da te\u017ei zvu\u010dati kao pripovijest<\/strong> jer ima druga\u010diju funkciju od pukog prepri\u010davanja. Sanjar sla\u017ee misli u umjetni\u010dko djelo kako bi impresionirao i odu\u0161evio slu\u0161atelja. Iz toga razloga pripovijeda takvim uzvi\u0161enim stilom, a ako ne mo\u017ee \u201ekrasno\u201c pripovijedati, ne \u017eeli pripovijedati uop\u0107e.<\/p>\n\n\n\n
Poslu\u0161ajte: krasno pripovijedate, ali zar ne mo\u017eete pripovijedati da ne bude tako krasno? Jer govorite kao da \u010ditate iz knjige<\/em> (F. M. Dostojevski, Bijele no\u0107i<\/em>, 1975., preveo I. Velikanovi\u0107; str. 21).<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n
Uz to \u0161to je pripovjeda\u010d<\/strong>, on je i glavni junak<\/strong> djela \u2013 lik-sanjar. Njegova glavna karakteristika upravo je njegova kontinuirana ma\u0161ta. On sam sebe predstavlja kao sanjara kada se susre\u0107e s Nasten’kom, a vlastito ime ne otkriva. Za njegov identitet, dakle, bitnije je da je sanjar nego kako se zove. Kada pripovijeda svoj \u017eivot Nasten’ki, on ne pripovijeda nikakve konkretne doga\u0111aje, ve\u0107 opisuje svoja sanjarenja: sanjarenja koja ga sprje\u010davaju da sklopi ili odr\u017ei prijateljstvo, sanjarenja zbog kojih toliko voli svoja \u010detiri zida i svoj maleni kutak, sanjarenja zbog kojih su mu svi poslovi mrski i svi ljudi strani. On naprosto bje\u017ei od realnosti, a na pitanje \u201eo \u010demu on sanja\u201c odgovara \u201eo svemu\u201c. Kroz prizmu svoje ma\u0161te on percipira sebe samog, ljude koji ga okru\u017euju, prostor i stvarnost op\u0107enito.<\/p>\n\n\n\n
Zanimljiv je, primjerice, njegov koncept poznanstva. Iako tvrdi da nije sklopio nikakva poznanstva i da nikoga ne poznaje, sanjar si je po obi\u010daju kontradiktoran. Starca kojeg susre\u0107e kod Fontanke on smatra svojim prijateljem, unato\u010d tome \u0161to nisu nikada komunicirali. On sa starcem komunicira jedino u svojoj ma\u0161ti i kroji pri\u010de o starcu, tj. poga\u0111a \u010dime bi se starac mogao baviti u \u017eivotu. Umjesto da se upozna sa starcem i pita ga o njegovu \u017eivotu, sanjaru je lak\u0161e poga\u0111ati i smi\u0161ljati pri\u010de o njemu. Njemu je dra\u017ee prijateljstvo koje postoji tek kao plod njegove ma\u0161te. Njegova se ma\u0161ta odra\u017eava i u odnosu na prostor. Naziva gradske ku\u0107e svojim prijateljicama, s kojima redovito komunicira i me\u0111u kojima ima miljenika. Smi\u0161lja pri\u010de o njima jednako kao i o starcu kod Fontanke. Jednu od njegovih omiljenih ku\u0107a, primjerice, prebojili su u \u017euto. Sanjar suosje\u0107a s unesre\u0107enom ku\u0107om, zami\u0161lja kako mu se ku\u0107a \u017eali i proziva ljude koji su za to krivi barbarima. Komunikacija sanjara s prostorom identi\u010dna je komunikaciji s ljudima \u2013 i jedna i druga se odvijaju isklju\u010divo u mislima sanjara<\/strong>. Mjesto radnje, koje sanjar predstavlja odve\u0107 detaljno, o\u010dito je bitan dio njegovih sanjarenja. Sanjar se fokusira na \u017eitelje, zgrade, prirodu, i opisuje ih sa svog posebnog kuta promatranja.<\/p>\n\n\n\n
Poznate su mi i ku\u0107e. Kad idem, svaka ku\u0107a kao da istrkuje pred mene na ulicu, gleda iz sviju prozora na mene i tek \u0161to mi ne govori: \u201eZdravo, kako va\u0161e zdravlje? I ja sam, hvala bogu, zdrava, a u mjesecu \u0107e svibnju meni dometnuti kat\u201c <\/em>(F. M. Dostojevski, Bijele no\u0107i<\/em>, 1975., preveo I. Velikanovi\u0107; str. 8).<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n
Kada prvi put opisuje svoju sobu, sanjar tvrdi da je puna pau\u010dine i sva neuredna. Zbog toga zove svoju slu\u0161kinju Matrenu. No, Matrena samo za\u010du\u0111eno gleda sanjara i odlazi bez rije\u010di. Matrena, \u010dini se, ne vidi isto \u0161to vidi i sanjar. \u010citatelj ne mo\u017ee biti siguran postoji li ikakva pau\u010dina, ili se radi tek o plodu sanjareve ma\u0161te. Sanjar, po vlastitu svjedo\u010danstvu, priznaje da je bio tu\u017ean u to vrijeme, pa je mogu\u0107e da je njegovo emocionalno stanje utjecalo na njegovu ma\u0161tu, a ma\u0161ta na to kako zapa\u017ea sobu. Dokaz tome nalazi se na kraju pripovijesti. Tu\u017ean, sanjar ka\u017ee da mu se cijela soba iznenada smra\u010dila i napunila pau\u010dinom, dok Matrena tvrdi da je stan o\u010di\u0161\u0107en od pau\u010dine. Oni gledaju prostor druk\u010dijim o\u010dima. Prostor u pripovijesti, ali i opisi generalno, podlo\u017eni su sanjarevu stanju uma. Sanjar ne opisuje neutralno<\/strong>. On opisuje kako \u0161to vidi u danom trenutku.<\/p>\n\n\n\n
Valja jo\u0161 spomenuti i odnos sanjara s Nasten’kom. Sanjar i Nasten’ka nalaze se tijekom \u010detiri no\u0107i. Prema uzajamnom dogovoru, sanjar i Nasten’ka razmjenjuju \u017eivotne pri\u010de druge no\u0107i. Sanjar napokon ima nekom povjeriti sve \u0161to mu je na du\u0161i. Nasten’ka ga, saslu\u0161av\u0161i kako samotno provodi dane, opominje da to nikako nije na\u010din da se provodi \u017eivot, i da je takvo postojanje \u0161tetno. Nasten’ka motivira sanjara da napusti svijet ma\u0161te i sanjarenja, da promijeni svoj pristup prema \u017eivotu, na \u0161to zaljubljeni sanjar pristaje. Do kraja pripovijesti, glavna crta koja definira sanjara njegovo je odu\u0161evljenje i o\u010daranost Nasten’kom, a sanjarenje zalazi u drugi plan.<\/p>\n\n\n\n
Dolazi do promjene sanjareva unutarnjeg svijeta<\/strong>. Njegovo sanjarenje vi\u0161e nije apstraktno, nego vrlo konkretno. On sanjari o Nasten’ki, o ljubavi. Dok je prije za sebe sanjar tvrdio da je zaljubljen u ideal, sada njegovu pozornost okupira isklju\u010divo Nasten’ka. Njihov susret ima zanimljive posljedice po svakoga. Sanjar postepeno napu\u0161ta svoje digresije i zalaske u dubinu ma\u0161te, i po\u010dinje \u017eivjeti i djelovati u stvarnom svijetu. Njegova se sanjarenja o pomaganju kakvoj djevojci u nevolji provode u stvarnost. Nasten’ka, s druge strane, prelazi iz stvarnosti u san. Njene po\u010detne emocije i brige bile su stvarne. Osje\u0107aji koje je razvila prema sanjaru bili su iluzija. Pod pritiskom iznimne tuge Nasten’ka se dala uvu\u0107i u sanjarev svijet ma\u0161te, sve dok ju glas njene prave ljubavi nije trgnuo iz sna nazad u stvarnost. Sama je sebe nasamarila, ba\u0161 kao i sanjara, \u0161to Nasten’ka i potvr\u0111uje u svom pismu.<\/p>\n\n\n\n
O, oprostite, oprostite mi! \u2013 pisala mi Nastenjka \u2013 kle\u010de\u0107i vas zaklinjem, oprostite mi! Prevarila sam i vas i sebe. To je bio san, privi\u0111enje\u2026 <\/em>(F. M. Dostojevski, Bijele no\u0107i<\/em>, 1975., preveo I. Velikanovi\u0107; str. 50-51).<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n
Na kraju pripovijesti, sanjar se ponovno povla\u010di u svoju sivu sobu i u svoje misli, ali ostaje nerije\u0161eno je li prevagnula njegova odlu\u010dnost da se promjeni i po\u010dne \u017eivjeti u stvarnom svijetu, ili ga je slomljeno srce primoralo da se vrati sanjarenju.<\/p>\n\n\n\n Izvor: https:\/\/images.app.goo.gl\/3cGLu8fUG2aCNmQw8<\/a> <\/figcaption><\/figure>\n\n\n\n
![\"\"](\"https:\/\/dostoevskij-na-filozofskom.ffzg.unizg.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/07\/bijele-noci.png\")
![\"\"](\"https:\/\/dostoevskij-na-filozofskom.ffzg.unizg.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/07\/bijele-noci2.png\")