Porfirij Petrovič / student: Darko Vasilj

VANJŠTINA JUNAKA:

Porfirij je Petrovič bio odjeven po domaći, u kućnoj haljini, u posve čistom rublju, u izgaženim papučama. To je čovjek od trideset i pet godina, niži od srednjeg rasta, pun i dapače s trbuščićem, obrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj, okrugloj glavi, koja se nekako osobito zaokruglila i ispupčila na zatiljku. Punačko, okruglo lice, s nešto zatubastim nosom, bijaše boležljive, tamnožute boje, ali prilično živahno i dapače podrugljivo. Bilo bi štoviše i dobrodušno, kad ne bi smetao izražaj u očima, u kojima je neki židak vodeni sjaj, a pokrivene su skoro bijelim, treptavim trepavicama, kao da nekom namiguju. Pogled tih očiju nekako čudno odudara od cijele pojave, koja je ponešto i ženska i pridaje joj mnogo više ozbiljnosti, nego što bi se očekivalo, kad je u prvi mah pogledaš.

Izvor:

F. M. Dostojevski, Zločin i kazna. Prev. Iso Velikanović. Dostupno na: http://gimnazija-sb.com/portal/wp-content/uploads/2015/02/dostojevski_zlocinikazna.pdf (str. 145–6) (24.4.2021)

Komentar: U opisu Porfirija Petroviča posebna je pozornost posvećena čudnome izgledu njegovih očiju, koje odudaraju od ostatka figure i odašilju ozbiljnost, koje njegovu liku na prvi pogled manjka. Poseban fokus na njegovo oko (sokolovo) možemo simbolički povezati s njegovom izrazitom pronicljivošću, koja mu pomaže u uspješnome rješavanju slučajeva.

KARAKTERNE CRTE JUNAKA:

Komentar: Porfirij Petrovič u romanu se prije svega otkriva kao vrsni psiholog koji s lakoćom proniče u unutarnji svijet (svijest) zločinca/osumnjičenika (pritom, kako i sam priznaje, s njim nije sasvim otvoren). Usporedbom njegove vanjštine i karaktera uočavamo svojevrsnu diskrepanciju, nesklad među dvama spomenutim aspektima njegova bića, što mu uvelike pomaže pri raskrinkavanju zločina (primitivan izgled koji krije unutarnje oružje). Porfirij se, stoga, kako bi istjerao pravdu na vidjelo, često pretvara da je priglup, drugim riječima, i sam je (poput većine zločinaca s kojima se suočava) sklon provokacijama i obmanama.

PROTURJEČJE JUNAKA:

Može se reći da je duboka proturječnost svojstvena praktički svim junacima Dostoevskoga, pa tako i Porfiriju Petroviču:

Komentar: S obzirom na prikazane dvostrukosti u Porfirijevu karakteru i ponašanju veze Raskol’nikova i Porfirija Petroviča u romanu možemo slikovito opisati odnosom (silama) između dvaju magneta koji se čas privlače, čas odbijaju. Upravo na ovim odnosima počiva razvoj avanturističko-detektivske fabularne linije romana (Alekseeva 2013).

ZANIMLJIVOST: Što krije Porfirij Petrovič?

Prema Bahtinu (2015) likovi su romana Dostoevskoga u pravilu nositelji i utjelovljenja ideja.

• Što bi mogla biti ideja (svjetonazorski princip) Porfirija Petroviča? Je li ona potpuno suprotna ideji Raskol’nikova?

• Zašto ne saznajemo njegovo prezime? Zašto se koristi takvim surovim metodama pri ispitivanju osumnjičenika? Zašto unatoč pobjedama u psihološkim igricama odlazi pognute glave?

ODGOVOR:

S obzirom na ulogu Porfirija Petroviča u strukturi cjelokupnoga romana i njegovo raskrinkavanje okolnosti ubojstva i samoga ubojice, a također i njegov dominantan odnos prema članku Raskol’nikova, na prvu se čini kako njegova ideja (nit vodilja, princip djelovanja) ne bi trebala imati dodirnih točaka s idejom glavnoga junaka. Porfirij bi se, prema tome, trebao zalagati za jednakost svih ljudi pred zakonom, kao i za to da svi zločinci beziznimno budu kažnjeni.

Ipak, neki eksperti (Suhih 2007; Alekseeva 2013), držeći se druge perspektive i poveznica (privlačnih sila) između Raskol’nikova i Porfirija Petroviča, obraćaju pozornost na to da Porfirij u određenim trenutcima uočava u tezama Raskol’nikova neka vlastita razmišljanja, u njegovu karakteru prepoznaje neke svoje crte, a jednom se prilikom čak s njim poistovjećuje, nazivajući i njega i sebe misliocima. Uz mnoga druga otvorena pitanja ovi nam opažaji daju za pravo pretpostaviti kako je lik Porfirija Petroviča do određene mjere zavijen u veo tajne – možda je u mlađoj životnoj dobi imao slične poglede kao Raskol’nikov?

Ipak, s obzirom na to da, kako tvrdi Bahtin (2015), Dostoevskij u načelu portretira i prikazuje svoje junake upravo u sadašnjemu (za njih ključnome) trenutku na istome prostoru, njihovom koegzistencijom potencirajući sukobe među njima i idejama koje oni utjelovljuju, pritom nas ne upoznavajući detaljno s njihovom prošlošću u vremenskome slijedu, o njihovim potencijalnim tajnama (pa tako i mogućoj tajnovitoj prošlosti Porfirija Petroviča, koja bi se u određenim segmentima doista mogla potkrijepiti argumentima) možemo tek nagađati.

I Porfirijeva „mudrost“ za kraj:

Sve to izlazi na jedno, na jedno, Rodione Romaniču, golube! Kako dakle da ne skrenem na izvjesnu stranu? Od sto kunića neće se nikada stvoriti konj, od stotine sumnja nikada se neće stvoriti dokazi, kako veli engleska poslovica; ali to je samo po zdravom razboru, a sa strastima, sa strastima, pokušajte izići na kraj, jer i istražitelj je čovjek.

(Dostojevski 2015: 264–5)

Literatura:

1. Alekseeva, M. A. 2013. «Ves’ma važnaja štuka ponjat’, v kakuju storonu razvit čelovek…»: obraz Porfirija Petroviča v romane F. M. Dostoevskogo «Prestuplenie i nakazanie». https://cyberleninka.ru/article/n/vesma-vazhnaya-shtuka-ponyat-v-kakuyu-storonu-razvit-chelovek-obraz-porfiriya-petrovicha-v-romane-f-m-dostoevskogo-prestuplenie-i-nakazanie/viewer (6.3.2021)
2. Bahtin, M. M. 2015. Problemy poètiki Dostoevskogo. Moskva: Azbuka-klassika.
3. Belov, S. V. 1979. Roman F. M. Dostoevskogo «Prestuplenie i nakazanie», red. D. S. Lihačev. Leningrad: Prosveščenie. Leningradskoe otdelenie.
4. Belov, S. V. 2002. Peterburg Dostoevskogo. Sankt-Peterburg: Aletejja.
5. Vetlovskaja. V. E. 2020. Logičeskaja osnova hudožestvennogo teksta, ili Čto skryvaet Porfirij Petrovič v «Prestuplenii i nakazanii» F. M. Dostoevskogo? https://cyberleninka.ru/article/n/logicheskaya-osnova-hudozhestvennogo-teksta-ili-chto-skryvaet-porfiriy-petrovich-v-prestuplenii-i-nakazanii-f-m-dostoevskogo/viewer (6.3.2021)
6. Kirpotin, V. Ja. 1986. Razočarovanie i krušenie Rodiona Raskol’nikova. Moskva: Hudožestvennaja literatura.
7. Midžiferdžjan, T. V. 1978. Raskol’nikov – Svidrigajlov – Porfirij Petrovič: poedinok soznanij, v: Dostoevskij. Materialy i issledovanija, red. G. M. Frindlender. Leningrad: Nauka. Leningradskoe otdelenie.
8. Safonova, S. Ju. 2012. Obraz sledovatelja kak novyj tip syščika v romane F. M. Dostoevskogo «Prestuplenie i nakazanie». https://cyberleninka.ru/article/n/obraz-sledovatelya-kak-novyy-tip-syschika-v-romane-f-m-dostoevskogo-prestuplenie-i-nakazanie/viewer (6.3.2021)
9. Suhih, I. N. 2007. Russkaja literatura XIX veka. Sankt-Peterburg: Zvezda, № 1.
10. Dostoevskij. 2008. Ènciklopedija, red. N. N. Nasedkin. Moskva: Algoritm, Èksimo, Oko.

Darko Vasilj